Lopta, iz svih kantuna

04.10.2010.

Navijačka ljubav na riječki način

Autor: Ivan Milatić

Teško je danas biti navijač u Rijeci. Ili je to možda lako? Lako je ako se slijedi samo jedan klub, a teško ako se zna da oni koji bez imalo sluha za ljubitelje sporta kreiraju satnice sportskih događanja. Upravo se takav primjer dogodio prošle subote.

Armada

Istovremeno su na Kantridi svoju prvoligašku bitku vodili Rijeka i Lokomotiva, te rukometašice Zameta koje su u dvorani SC Zamet igrale susjedski derbi sa pulskom Arenom. Oba su događaja započela u isto vrijeme, u 18 sati, a na njima je ako je suditi prema novinskim izvješćima nazočilo ukupno malih 1.700 ljubitelja sporta.

 

„Nema veze što se igra istovremeno jer tu nije riječ o istoj publici“ – rekla je tajnica riječkih rukometnih prvoligašica Rada Ciganović. I koliko god je bila u pravu ta je rečenica ono što je poražavajuće u cijeloj priči.

OdbojkaAko (a tako je i nikako drugačije) u Rijeci organizirano navijanje postoji otkad je Armade, dakle od 1987. godine, sada ću i ovdje javno postaviti pitanje, zašto ta Armada prati i slijedi samo jedan jedini klub i to onaj nogometni? Zapadna tribina stadiona na Kantridi njihov je drugi dom, kažu da za to žive, da je Rijeka njihov način života. To je lijepo i neupitno, no tu postoji i jedno veliko ali….

Čak niti na utakmicama Rijeke ispod sata nije sve puno, da ne spominjem ostale dijelove stadiona, jer mi se od instant navijača i navijačica koji Kantridu pronađu na karti samo kada se igra protiv Dinama ili Hajduka diže želudac.


Od gore spomenutih 1700 riječkih zaljubljenika u sport njih 1500 pogledalo je sraz Rijeke i Lokomotive. Niz od tri poraza bijelih učinio je svoje, pa su izbirljiviji “navijači” odlučili zaobići Kantridu u širokom luku. Ovo navijači namjerno je stavljeno u znake navoda jer tim i takvim postupkom oni su pokazali da to nisu. Ako je prije samo dva tjedna na toj istoj Kantridi moglo biti 9.000 gledatelja uz službeni podatak o 7.800 prodanih ulaznica, onda mi nikako nije jasno zašto ih je uvjerljivu pobjedu protiv zagrebačke Lokomotive došlo vidjeti njih samo 1.500. Opravdanja jednostavno nema, baš kao što ga nema za selektivnost kojom se Armada udostoji posjetiti neke sportske priredbe. Gotovo da se na prste jedne ruke može nabrojati njihova nazočnost na nekom sportskom događaju izvan stijena Kantride.

Rukometni klub ZametIskreno, prošle sam subote odabrao ženski rukomet – zbog prirode posla, iako sam želio biti i na Kantridi, ali kloniranje u Hrvatskoj barem za sada još uvijek nije moguće. Na Zametu se skupilo 200 gledatelja koji su mogli uživati u utakmici sezone riječkih rukometašica. To što ovoga puta nije bilo Armade, pravdam činjenicom da je istovremeno igrala Rijeka, ali pitam se što bi bilo da su zamećanke derbi igrale u nedjelju? Opet ne bi bilo organiziranog navijanja.

U vikendu koji je pred nama vaterpolisti riječkog Primorja na svome će se bazenu na Costabelli boriti za plasman u skupine Eurolige. I ako ništa drugo, logično bi bilo da novi riječki sportski hit dođe podržati što veći broj gledatelja, a jednako je tako logično da se među njima nađu i članovi Armade. Zašto to mislim? Pa zato što je ljubav prema gradu i njegovim klubovima opća, a ne selektivna. Aktualne prvakinje i pobjednice Kupa, odbojkašice Rijeke, svoj su premijerni domaći nastup u Dvorani mladosti u nedjelju poslijepodne protiv Zagreba odradile pred stotinjak gledatelja.

 

U čemu ili u kome je problem? Naravno, kvaliteta izvedbe privlači gledatelje baš kao i ime protivnika, ali kod nas nažalost još nije razvijen institute godišnje pretplate članskih iskaznica privrženosti i pripadnosti klubu ili klubovima, a kako sada stvari stoje, pitanje je hoće li to ikada i biti.

Kosarka

Krajem rujna košarkaši Kvarnera u dvorani Dinko Lukarić na Kozali organizirali su za naše prilike prilično jak turnir na kojemu su osim domaćina sudjelovali Zadar, Široki I FMP. Troje sudionika NLB lige od mogućih 800 u dvoranu je privuklo 700 ljudi, koji su tamo očito zalutali. Ili su možda samo htjeli biti viđeni, jer kako drugačije tumačiti riječi trenera Kvarnera Rudolfa Juga nakon polufinalnog poraza protiv Širokog:

„Nažalost igrali smo pred kazališnom publikom. Kada se lomio rezultat i kada nam je trebala podrška s tribina, koje su bile jako dobro popunjene, nje nije bilo. Pitam se što su ti ljudi došli uopće raditi u dvoranu? Mislim da ih košarka nije pretjerano zanimala“ – rekao je Jugo i bio je u pravu.

VaterpoloBaš kao što je u pravu bio i Alen Kurbanović, trener rukometaša Zameta, koji je nakon poraza prošle srijede u susjedskom derbiju protiv Buzeta izjavio da je riječka publika neobjektivna. Neobjektivna zato jer je izviždala riječane nakon poraza, ili možda zato jer su glazbenu i glasovnu potporu s tribina imali gosti koji su to zadovoljstvo platili riječkim pleh muzikašima sa 500 kuna. Zar je to cijena prodaje vjernosti i privrženosti klubu? Sramota.

Ne računajući instant navijačice i navijače koji iz samo njima znanih razloga na Kantridu dođu kao u izlog ili na modnu pistu, ovdje i sada apeliram na sve istinske i iskrene ljubitelje sporta u našem gradu, neka podrže sve riječke sportaše i klubove ne štedeći glasnice niti dlanove. Tim sportašima to znači nezamislivo puno, i to će itekako znati cijeniti.