Vinil je finil

13.11.2018.

Mirovinsko i zdravstveno za Ri rock

Autor: Vlado Simcich

Da je Ri rock čovjek ove godine bi navršio četrdeset godina kontinuiranog zaposlenja, evidentiranog u radnoj knjižici. Polako bi si počeo pripremati neku manju kolibicu, atraktivne boje da bude vidljiva kao i sama manifestacija, negdje u blizini gdje je i odrastao, dakle tu u Rijeci, na relacijama od Dvorane mladosti, Kluba željezničara, Sterea, dvorane 3.maj na Mlaki, Palacha, 'Lovorke', i uskoro se umirovio. S tim u vezi bi, doduše, krenuo u raspravu s državom, ali bi nekako ipak uspio dokazati da postoji i ovi bi mu uskoro počeli uplaćivati pristojnu mirovinu. Jer, protivno svim vjerovanjima i željama, Ri rock je, hmm, dakle, ostario.

Vava - Vinil je finil

Godine su doista proletjele super turbo mlažnjakom, a sami sudionici tih obračunavanja s instrumentima skromno smatraju da nisu osobito utjecali na svjetski ekonomski razvoj. I stvarno niti jedan član proširene lokalne obitelji nije primljen u Hall of fame! Ali zato su se mnogi pretplaćivali na razne rock časopise koji su fino stizali iz inozemstva na kućne adrese. I to je bio veliki i praktični napredak, svakako. Dalo se barem pratiti aktualnosti i ostale svaštarije koje su služile kao pogonsko gorivo u pomalo zamornom jednogodišnjem tempu održavanja ovih pokušaja muzičkih instrukcija. U međuvremenu se ozbiljno raspao Sovjetski Savez, a dvije godine poslije sumporna je kiselina izjela Jugu. Spojila se Njemačka skupa s Berlinom. Ali Riječani su ostali vjerni koncertiranju.

Dobro, kao što je poznato, elan je vremenom opao, plamen je sveden na iskricu, gotovo da treba socijalna skrb za tog ostarjelog mangupa koji sve više vremena voli provoditi u naslonjaču jer noge su ga, osim oduševljenja, također pomalo počele izdavati. Za slučaj da se isti ne trgne moram ga obavijestiti da ga svejedno čeka zgodno mjesto u Memorijalnom centru za starije i onemoćale entitete gdje je zabranjeno pušenje, alkohol, droga, internet. Seks nije. Ondje ne ordiniraju zgodne medicinske sestre, nego gospođe nalik Beppi Joseph, s ljubaznim smiješkom isisavaju i ono malo preostalog života, a ukupnom estetskom dojmu sigurno ne pomaže niti dlakava bradavica na vrhu brade.

Jasno, ustajanje je u 6.30 (blagdanima možda i koju uru poslije), ali strogi režim gašenja svjetala je uvijek u 22 sata, dakle, možete se fućkati ako pratite Zvjezdane staze. Prehrana je solidna, par puta na dan plus voćka između ručka i večere. Uz ormarić kreveta je, istina, velikodušno postavljena neprovidna kikarica puna vode za uredno prekonoćno održavanje zubne higijene. Na taj se način nenametljivo čuvaju socijalne razlike među korisnicima doma. Zahodi se smiju koristiti za svakakve aktivnosti, i to tijekom cijelog dana. Za slučaj da pohađatelj Centra nije mobilnog statusa zagarantirana mu je pratiteljica guska, tj kateter. Navodno se, tvrde povremeni svjedoci, vremenom izgubi svaki smisao za humor pa se tuširanje provodi vrlo rijetko. Statistika veli nekoliko puta godišnje. Nije nešto od čega bi vas prožela snažna dragost po cijelom tijelu, zar ne?

Jasno, jasno, ništa ne traje vječno (osim kretenizma, e!), pa tako niti koncept Ri rocka, no možda se stari mladić ipak otkravi, othrva umoru i odbaci taj ljudski monotoni ciklus postojanja i oživi poput ptića Feniksa. Možemo li ostati naivni i vjerovati u život poslije života?