DIREKTOR SE KONAČNO POJAVIO

15.05.2013.

Milutin Barač stigao u Rijeku

Autor: Velid Đekić

Bilo je kasno proljeće slično ovom u čijim čarima upravo uživamo kada je Rijeka dobila još jednog, nimalo običnog stanovnika. Pogled na kalendar pokazivao je da je proteklo već pola godine otkako je preuzeo dužnost direktora riječkog pogona za preradu crnog zlata na Mlaki. No, usprkos preuzetoj dužnosti, u Rijeci dotad nije viđen. Sve se promijenilo u proljeće poput ovoga, godine 1883., kada se pojavio umoran od duga putovanja, sišao s kočije i uhvatio u ruke dva putna kovčega s brda manje-više istih takvih što su čekali na stražnjem dijelu vozila, te praćen koracima troje ženske čeljadi iz obitelji, zakoračio u krug pogona koji će mu biti dom cjelokupan predstojeći radni vijek.

Paviljon Ri / Velid Đekić

Prošlo je otad 130 novih proljeća. Da se možemo vremeplovom vratiti u početnu, prethodnim redcima lociranu vremensku točku, vidjeli bismo kako se graditeljski zahvati kojima je postupno nicao novi pogon i za koje je Barač u tom trenutku bio već dobrano odgovoran, odvijaju punom parom. Službeni naziv njegova radnog mjesta? „Tehnički direktor riječke Rafinerije mineralnog ulja u osnivanju“.

Tko je imalo vladao informacijama vezanim uz ono što se događalo u tomu dijelu onodobne gradske periferije, znao je i to da se Barača dotad na Mlaki nije moglo vidjeti, ali da je ipak na njoj bio itekako prisutan. Njegov duh lebdio je vrlo opipljivo nad njom, samo je pitanje – na koji način? U bučnim graditeljskim zahvatima na tom dijelu morske obale, bučnim poradi mnoštva eksplozija mina koje su u prvi mah uključivali, kao i u mnogo čemu drugom važnom za izgradnju „tvornice za rafiniranje mineralnih ulja“, kako je bila opisana u gradskim dokumentima, Barač je osobno sudjelovao. Tajna se skrivala u rukama poštanskih službenika.

Barač je bio uključen u riječka zbivanja posredno, utječući na njih iz Beča. Zrak Monarhijine metropole godinama je udisao radeći u Rafineriji Gustava Wagenmanna, a na Kvarner se nije mogao zaputiti smjesta po imenovanju direktorom novog industrijskog objekta zbog preostalih obveza prema dotadašnjem poslodavcu. Rješenje je iznašao šaljući u Rijeku brojna pisma. Ona se počinju nizati od siječnja 1883. godine. Čitajući ih tada, a i danas, jasno je da su pisana ponajprije zbog redaka posvećenih praktičnim pitanjima vezanim uz izgradnju i početak rada novog riječkog pogona. U tim se pismima govori o tomu gdje je najuputnije nabaviti dijelove novih tehničkih uređaja željene kvalitete, gdje nabaviti kemijske tvari poput sumporne kiseline ili sode, kakva su austrijska iskustva u prijevozu sirovine željeznicom, koji su se proizvođači vagonskih cisterni pokazali od povjerenja, kakvi su rezultati laboratorijskih analiza raznih vrsta nafte itd. Barač se nije ograničavao na pružanje savjeta, dragocjenih zbog iskustva stečenog radom u tada vodećoj austro-ugarskoj rafineriji, Wagenmannovoj, gdje je izrastao u cijenjena mladog stručnjaka, nego i prosljeđivao na Mlaku izravne upute o tomu što i kako činiti u određenim graditeljskim situacijama.

Milutin BaračPisma su stizala u Rijeku učestalim ritmom nekoliko mjeseci. Barač je napustio dotadašnjeg poslodavca 15. svibnja, a u Rijeku stigao 20. svibnja 1883. godine, sa suprugom Ludovikom i dvije kćeri, Ljubom i Sofijom. Prema Sofijinim sjećanjima, u trenutku dolaska u Rijeku, rafinerije još nije bilo. Ona veli: „Tako mu je bilo pokazano gdje bi trebala biti rafinerija. To je bilo, po mome sjećanju, jer sam onda bila dijete, pećina koja se spuštala od nekadašnje Torette prema moru. Trebalo je izravnati teren, što je učinjeno miniranjem i odvažanjem kamenog materijala, što se radilo tako dugo dok se nije dobio teren na kojem je izgrađena rafinerija…“

Je li sve bilo baš tako kako kaže Sofija, je li pogon trebalo u cijelosti tek izgraditi, što bi značilo da potkraj svibnja 1883. na Mlaki još uvijek nije bilo na vidiku ništa od postrojenja i ostalih rafinerijskih objekata, pitanje je koje ostavljamo njoj. U to je doba ona, kako sama kaže, još dijete, pa je moguće da sjećanja nisu pouzdana u svakoj pojedinosti. U ovoj priči i na ovomu mjestu važnije je nešto drugo. Sofija je, a bome i njezin otac, gledala pred sobom prizor na Mlaki, što je situacija bitno različita od one kada se taj isti prizor iz jedne od bečkih zgrada, gdje su prethodno stanovali, tek zamišljalo. Postajući 20. svibnja stanovnikom Rijeke, Barač nije slutio da će tu istu lokaciju imati pred očima čak sljedeća četiri desetljeća. I da će mu Rijeka postati prostorno-vremenska točka koja će mu presudno obojiti cjelokupan život. I, kao u svakoj ljubavi na prvi pogled, odnos će postati uzajaman. Što li će joj u toj ljubavi sve pružiti kroz te četiri dekade, tema je posebne storije, koju ostavljamo za neku drugu (s)pisateljsku prigodu.

Podvucimo, gospodin tehnički direktor je stigao tamo gdje je trebalo. Konačno. U njegovu liku ujedno je stigao budući vrlo značajan stanovnik grada na Rječini, jedan od onih koji će utjecati da taj grad postane onakav kakvim ga danas znamo, u boljem smislu te riječi.