Kolumna plitkih misli

21.07.2014.

Man on the Moon

Autor: Vlado Simcich

Prislonio sam oko nečemu što je trebalo predstavljat teleskop. Tata ga je sam složio, nije uzalud bio cijenjeni precizni mehaničar, uskrisitelj otpisanih satova i restaurator pokojnih busola. Bilo je potpuno vedro nebo, a ja sam gnjavio. Jer moralo se čekati da se skroz smrači. Srpanj ne prati ubrzanu dinamiku petogodišnjaka, naravno. Herojski dan za čovječanstvo samo što nije počeo odbrojavanje – 10, 9, 8, 7, 6, i tako dalje do nule. Piljio sam kroz leću, što nije baš osobito udobno, nema potrebe izmišljati, koja me je približila Moru Tišine. Već sam se vidio ondje nogu umočenih do koljena, maska za ronjenje namontirana mi je na čelu, dihalicu sam ostavio u ormaru jer se ondje parkirao nekakav domaći paučić sa svojom, pretpostavljam, mnogobrojnom obitelji. Nek mu je sa srećom u novom domu. Vidiš ča, pita me konstruktor teleskopa. Svemirci!, uzviknem radi štosa, a i zbog razigrane mašte. Svi padnu na foru jer sam uvjerljiv u entuzijazmu.

Kolumna Kolumna plitkih misli

Sve je počelo tamo negdje oko 7. srpnja '69., kad je Novi list ignorirao planove za Woodstock koji se održao samo mjesec dana kasnije, ali je zato pažljivo prenosio, pod zgodnim nazivnikom 'Mjesečev bilten', pripreme kojima su bili izloženi Aldrin, Collins i Armstrong, članovi leta Apollo 11. Doba je proglašeno 'svemirskim', a ljudi su se trebali iskrcati na površinu Mjeseca, skupiti komadiće stijenja i prašinu, te uzorke potom vratiti, skupa sa sobom, natrag na matični planet. Pokrenuti podacima koje Mjesec može otkriti i urođenom ljudskom radoznalošću za nepoznatim, tri su Amerikanca, slobodno možemo nadomentuti hrabra, staloženo čekala krenuti na jedinstvenu ekspediciju na Zemljin satelit. Našeg sam psa, wannabe vučjak, Rokija konzultirao za mišljenje o putovanju. Kako, međutim, nisam dobio odgovor na pitanje punih sedam minuta pretpostavio sam da me ne drži intelektualno ravnopravnim sebi, jer je nastavio piljit koncentrirano u mene okrećući glavu malo simo malo tamo, kako to već čini taj životinjski svat, s ciljem telepatskog prijenosa svih znanja prikupljenih tijekom psećeg postojanja.

Nekoliko godina ranije - čak niti ja još nisam bio rođen (!) - predsjednik Kennedy je svekolikom pučanstvu svoje nacije poručio kako 'smo odlučili tijekom ove decenije stupiti na Mjesec kao i činiti druge stvari, ne zato što su one lake već zato što su teške i zato što će taj cilj poslužiti da se organiziraju i izmjere naše najbolje energije i vještine'. Računali su valjda da će ondje naći i bilo kakav oblik života koji bi mogli ukrotiti i dopremiti dolje da ih se eksploatira, ako je robovanje politički nekorektan termin. Tako su i Afrikance dofurali da im izmisle blues dok čeprkaju po nepreglednim poljima pamuka, sjećate se?

 

iz arhive autora

Odijelo je astronauta bio stroj, određeno prije svega nužnošću a ne zahtjevima modnih krikova iz San Franciska, što je isključivalo cvijeće u kosi, naravno, ali je podrazumijevalo svog korisnika opskrbljivati svježim zrakom i određenom temperaturom pogodnom za preživljavanje. Jer ondje je preko dana ugodnih +119º C, a noć je, pak, suprotnog predznaka, tj. živa se sroza na minus 100. I stupnjeva i celzija, da. Onaj ranac šta su ga imali preko leđa, tzv mala srebrna kutija, sadržavala je rezervoar plina i tekućine, izvor električne energije i dijelove komunikacijskog sustava, ukupne težine od 54 kilograma. Ako se budu izvrnuli na leđa tijekom zadatka izgledat će kao žohari u atraktivnoj garderobi, ali uglavnom bespomoćni i spremni na izumiranje. Bolje da vam ne objašnjavam kamo su odlagali vlastite izlučevine. Naslutite sami.

Nixon, kojemu se sviđalo novačit nove i nove bacače bombi po Vijetnamcima, uporno je zahtjevao da odvede trio na svečani ručak ili barem na turu cuge u neki lokalni kafić smješten ondje na Cape Kennedyju, otkud je planirano lansiranje rakete, ali direktor NASAe Thomas Paine je radije otklanjao tu mogućnost zbog izloženosti nekakvom virusu. Naime, svemirski ansambl je već danima bio u rigoroznim mjerama opreza i izolaciji, pa kad su i komunicirali s medijima bilo je to isključivo iz ozvučenog staklenog zvona, odvojenog od stvarnosti.

Konačno, 16. srpnja, tata je uletio ko muha bez glave u kuću, stišćući nešto na televizoru. Glavnu sklopku, ispostavilo se, za ON/OFF status. Bilo je 14.00, TV prijenos lansiranja je započeo. Tajanstveno svjetlucanje noćnog, a katkad i dnevnog, putnika, njegove mijene i zagonetni izgled, učinili su Mjesec atraktivnim i vrijednim obožavanja, poetskim izletima i praznovjernim ispadima već nekih 40ak stoljeća. No, sve je upućivalo da je surova lunarna priroda, podvrgnuta konstantnim lupanjima meteora i nemilosrdnom zračenju sunca, pošteđena života. Još se tu i tamo znalo spekulirati s mogućim bakterijama ili, svi su držali fige, insektima, no sve je slutilo da je Mjesec vergine intacta. Ručak je, dakle, naprasno prekinut, ionako je menú bio predvidljiv – palenta i bržolica – pa smo se priključili svečanom trenutku ispraćaja. Komentator je uzbuđeno podvriskivao kako je ta misija slanja čovjeka gore u svemir dosta skupa, a ako nas baš zanima koliko evo vam pa si zamislite nad sobom – 437 milijardi starih dinara! Koliko je to soldi, pitam starije ufurane zvijezdoznance oko sebe. Fanj, zborski mi odgovaraju. A-ha, kažem shvaćajući u potpunosti. Pred kamerama se pojavio i Jean Jules-Verne, šta mu ga dođe unuk od pravog Žil Verna, koji je bio pozvan od Američke agencije za astronautiku i svemirska istraživanja (od čega nećete nikako složiti akronim NASA) nazočiti trijumfu 'misli svoga djeda'. Ponosito je izjavio kako je ipak malko zabrinut s tim Mjesečevim modulom, i hoće li funkcionirati od početka do kraja. Redatelj prijenosa je naglo promijenio temu uvodeći u našu dnevnu sobu diretkno iz Amerike metereološka predviđanja za ostatak te povijesne srijede – dežurni sinoptičar nas je umirio, bit će iznimno lijepa i vedra večer, puhat će povjetarac, temperatura neće biti viša od 29 stupnjeva. Super, odahnuli smo.

Budući da jugoslavenske vlasti nisu gajile ambicije prema svemirskom programu nije im bilo krivo što će Amerikanci ondje zabiti svoju stars&stripes zastavu, ali su vješto balansirali s informacijama koje su Sovjeti paralelno plasirali na tržište. Naime, ove su megasile već godinama bile u tihom ratu oko prevlasti u prostoru iznad našeg zajedničkog neba, a i SSSR je ionako prvi poslao Gagarina gore, pa je ta utrka nastavljena i tih dana. Naš komentator uvjerio nas je kako je Luna-15, automatska stanica, već gotovo na par kilometara od svog imenjaka pa će možda i prije Orla pokupiti šta već treba i sjuriti se nazad u Kazahstan. Ali to je postalo nebitno kad su počeli palit raketu, a megafon s terminala započeo matematičku vježbu brojčanog sustava izgovarati natraške. Dok je letjelica polako počela loviti visinu rečeno nam je s TV ekrana da će drug Tito poslati čestitku Nixonu povodom velikog događaja. Istrčao sam u dvorište i piljio u zrak. Umjesto sunčanice dobio sam flisku uz dvosmislenu poruku naslonjenu na Darwinovu pretpostavku da do kad mislim izigravat šimiju?! Musav, vratio sam se za stol.

Putovali su prema gore dosta. Tijekom tih dana romantični par iz Pacific Grovea, Berta Bertoni i Robert Wellington (nisam izmislio imena, majke mi) su odlučili sudbonosno se zbližiti dok ih smrt ne rastavi točno kad astronaut zakorači na satelit. Pa, ono, baš lijepo. Dok su se ovi pripremali za velebnu ceremoniju, Armstrong i Aldrin su se odvojili od matičnog broda, Orao je krenuo put tamne strane Mjeseca, a Collins je preuzeo na sebe brigu o Columbiji. Letjeli su u zajedničkoj formaciji svega jednu četvrtinu Mjesečeve orbite. A onda je - fiju!, Orao ispružio pipke i počeo spuštanje! Radio televizija Zagreb je zaključila da im je pomalo dosta već svega pa su iskopčali emitiranje u pristojnih 23.30, nakon što smo svi zajedno odgledali kad je Orao prerušen u pauka, 20. srpnja u 21.17, zabio svoje metalne noge u More tišine, kad je tišina iznenada, ali ne i zauvijek prestala. Aldrin je uskliknuo: Kakva veličanstvena pustoš! Armstrong mu je replicirao: Zar to nije čudno?

Češkao sam se po glavi sa slabim do umjerenim razumijevanjem ovog dijaloga koji se odvijao na 386.000 kilometara daleko od mene. Ali dvojac se morao odmoriti prije završne avanture. Liječnici su im naredili neka hitno spavaju. Da, naravno, nema problema Hjuston.  Hrrrrr, snorrr, zzzzzzzzzz. Medicinski su stručnjaci smatrali da će astronautima u uvjetima šest puta manje gravitacijske sile nego na Zemlji i glomazna odijela ugroziti rad srca i da bi mogli ubrzano se iscrpiti. No, neki drugi su se zalagali za teoriju kako će sve biti upravo suprotno i da nek iskoče na površinu kad požele! Dok su ovi hrkali u Orlu, akademici su se nastavili prepucavati u simultanom prijevodu, a RTV ZG nam je uskoro, kako smo već ustvrdili, zaželio laku noć.

Iscijeđen od tolikog buljenja u tu škatulu pokretnih slika zaspao sam bez osobitih noćnih mora. Ali kratko je trajalo moje putovanje u čudnoj letjelici snova jer mi se na dva centimetra od nosa ukazalo tatino lice. Ala stani se aš će sad ovi počet hodit! Ki? Koliko je ur? Kade smo?, ispitivao sam. Sestra je, dosljedna svojim spavačkim uvjerenjima, pokazala visoki stupanj nezanimanja za znanstvena dostignuća. Na rukama sam prenesen do kauča, sat je pokazivao 3 i 50, ekran je blejio na talijanskom. Da je RAI organizirao ovaj il gran' spetacolo siguran sam da ne bismo bili zakinuti za atraktivne ženske na bilo kakve obnažene noge! Trljao sam u oči u krug, ali terapija nije davala željenog učinka, jer još uvijek mi se spavalo za crknut. Šest minuta kasnije, međutim, Neil Armstrong isporučio je nogu na prvu stepenicu! Šumilo je iz njegove glave direktno u moju. Kad je stupio na Mjesečevo tlo izrekao je neš na talijanskom, činilo mi se značajnim pa nisam zapamtio. Osvrnuo se usporeno oko sebe, kao da pazi da ga nitko ne vidi, sagnuo se i pokupio nešto s poda. Komadić Mjeseca je strpao u džep. Ko iz nekog filma di se prikazuju ona naša balkanska posla, znate već – šmug, zdip, pfuuu. Onda se okrenuo prema modulu iz kojeg je upravo izlazio Buzz te mu poručio, čuj stari, ako si spreman možeš sići, sve je okej, nema nikoga, čisto je! Ovaj je oklijevajući i bez komentara lagano se počeo spuštati. Liječnici su u kontroli leta iskomentirali usput kako se posada Orla ponaša odlično. Buzz Aldrin je kročio u isti otisak od Armstronga i poskočio tri puta visoko uvis. Pritom je oborio postojeći aktualni olimpijski rekord u skoku uvis bez zaleta.

Tata i ja, i još nekoliko milijuna znatiželjnih, svjedočili smo smjelom prodoru u budućnost. Nisam zaj...bavao niti pitao niš, samo sam piljio kako se onaj dvojac šetucka laganog koraka po Tišini. Nakon petodnevnog leta naravno da su se poželjeli malko razgibati, bacit partiju bejzbola, optrčati nekoliko baza (to je nešto iz tog njihovog budalastog nacionalnog sporta), podignut malo prašine prilikom uklizavanja. Mjesto na kojem su 'alunirali' bilo je ravno, a okolo mnoštvo manjih i većih kratera (kamera smještena na donjoj strani Orla to bilježi a mi pratimo), možda su stvarno bili gore, ha?

Za to vrijeme posada nosača aviona Hornet približivala se točki susreta s kapsulom Trija Fantastikus. Isplovili su iz Pearl Harboura na pučinu udaljenu od Havaja gotovo 2000 km, usred ničega, predio toliko pust da je radarska služba s broda prije šest dana zadnji put kontaktirala s drugim plovilom i zrakoplovom u svojoj blizini.

Sve je teklo po planu – solarni opservatorij u Ateni priopćio je još jednu radosnu vijest: nema nikakvih burnih sunčevih aktivnosti koje bi mogle ugroziti astronaute izvan broda, a doktor Charles Berry (ništa u rodu s Chuckom, provjerio sam!), budno je pratio puls i disanje, fizičku kondiciju i metabolički ciklus te im poručio da se nakon skupljanja suvenira po nebeskom tijelu izvole nacrtat odmah u modul (po kojem je mentalno stabilni i pribrani Frank Zappa nazvao svoju tek rođenu kćer Moon Unit) jer u protivnom da će bit ajme majko!

Budući da je Eva, tako se naime zvalo izvršavanje programa izvan broda, okončana defloriranjem meke površine Mjeseca i postavljanjem stijega, momci su se mogli početi baviti svojim ubrzanim povratkom i spajanjem s matičnim brodom. U 22.32 Orao se prikopčao Columbiji, pa je uslijedio povratak na Zemlju.

Teška srca, generalni sekretar sovjetske partije Leonid Brežnjev je pokunjeno čestitao američkom ambasadoru u Varšavi Walteru Stoesselu na kvalitetnoj misiji, a usput je i popio nekoliko utješnih bićerina votke. Nakon čega je priznao da se Luna-15 uspješno slupala u Moru - prikladna naziva za tu prigodu – Krize, cca 800 km daleko od Amerikanaca. Nitko to nije proglasio pokušajem terorističkog čina.

Papa Pavle, baš kao i ja doma na šterni, pratio je iz osobnog opservatorija misiju Apolla s velikom pozornošću, a izostanak čvršćih božjih aktivnosti ondje gore nije želio podrobnije komentirati.

Patricia Collins, žena onog trećeg šta nije bio na Mjesecu, tješila se kako nije uopće razočarana takvim scenarijem jer da kakve veze ima, dovoljno je sretan sa mnom i našom djecom Katleen, Michaelom i Ann. Je, kako da ne.

 

Kad su postigli ugodnu brzinu od 11.443 km/h, nadjačavši tako gravitacijsku silu Mjeseca, Amerikanci su jurnuli prema Pacifiku. Pljusnuli su u ocean 24. srpnja u 18.50, pa ih je Hornet, na čelu s Nixonom dočekao sa šampanjcem francuske proizvodnje. Svi su bili veseli. Ova trojica, doduše, nisu u aktivnostima nazdravljanja osobno sudjelovala jer je valjao proći duži period preventivne dekontaminacije u nekom hermetičnom prostoru. Ali poslije su to nadoknadili, priča legenda.

 

Tata i ja smo u studenom iste godine iznova glumili astronome bez pokrića kad je Apollo 12 lansiran, ali nebo nad Rijekom se nije pokazalo milostivo pa smo uglavnom promatrali preostalo lišće na orahu pred kućom i gomilanje raznih vrsta cumulusa. Najčešće su bili onih karakterističnih gustih, sanjivih, kišnih.