Paviljon Ri

06.05.2019.

Lov na tune u uvali Preluk

Autor: Velid Đekić

Ima tomu podosta godina kako mi je u uho zapeo upitnik u vezi s njom. U nekim je trenucima njezin naziv stizao do mene kao Preluk, u drugima pak u obliku Preluka, pa sam kao zbunjen mladac upitnik rješavao – odlažući ga na stranu. Valjda će se jednom razriješiti sam od sebe. Znam, aktivan stav, nema što.

Paviljon Ri / Velid Đekić

Razriješio ga još uvijek nisam. Da ne bude sve crno, barem što se tiče poznavanja lokalnog nazivlja, vrijeme je u mom svijetu učinilo korak naprijed tako što me približilo mišljenju kako je Preluka stariji oblik naziva te riječke uvale, s obzirom da se pojavljuje na njenim vremešnijim kartografskim prikazima. U našim životima ustalio se naziv kraći za završni samoglasnik.

No, pustimo sad nazivlje, energiju mi je ovdje trošiti na nešto drugo u vezi s uvalom.

Ribolovna tradicija

Inicijativa da se područje autokampa Preluk pretvori u turističku zonu drukčiju, ekskluzivniju od dosadašnje potaknula me prisjetititi se onoga što je turističkom životu uvale prethodilo. Preluk je u predturistička vremena korišten za intenzivan lov na tune, o čemu je uvjerljivo svjedočila u njemu podignuta tunolovka (te koso postavljene ljestve podignute za osmatranje morske površine ne bi li se primijetilo jata tuna ovdašnji je svijet nazivao i stražama) koju se na toj lokaciji mogla vidjeti sve do konca 1950-ih.

Bio je to završni čin ribolovne tradicije što je iza sebe imala ništa manje nego petsto godina kontinuiteta, ako ne i više.

Najstariji podaci kažu kako se na Preluku tune lovilo još davne 1438. godine. Naravno, lako je pretpostaviti kako lokalno stanovništvo nije ni prije toga promatralo more skrštenih ruku, ovdje govorimo o pisanim podacima. Putopisac Janez Vajkard Valvasor bilježi 1689. kako na Kvarneru postoji mjesto Volosko s morskom lučicom, a nedaleko od njega je nadasve lijepa luka Preluk,  tako velika da u nju može stati cijela ratna flota. Dodaje i ovo: „Prije nekoliko godina uredili su isusovci ovdje u Preluku ribolov na velike tune, koji se odlično razvija, i uopće je ovaj kraj bogat ribama.“ Na vrhu tadašnjih prelučkih tunolovki, dakako, ne treba zamišljati svećenike, more su za njih osmatrali ovdašnji ribari, bome za njih i lovili morski živalj. Svećenici su se bavili ribarenjem ljudskih duša.

Premda se nedjelja smatrala „danom Gospodnjim“, tunolov je isusovcima bio toliko važan da se na Preluku u doba njihovog gospodarenja područjem smjelo loviti i nedjeljom. Ribari iz Voloskog su za one noći u kojima nisu išli loviti ribu morali plaćati kaznu. U prodaji ribe moralo se također voditi računa o lokalnoj društvenoj hijerarhiji, pa je tako pravo prodaje ribe najprije imao kapetan grada, poslije njega suci, savjetnici, kancelar i priori samostana, pa tek poslije njih običan ribar. Kršenje redoslijeda donijelo bi novu globu.

Isusovci su otpuhnuti u prošlost u 18. stoljeću, a tunolov na Preluku protegnuo se sve do sredine 20 stoljeća. Tunolovka u toj uvali funkcionirala je tada usporedno s aktivnostima vološćanskoga ribarskog poduzeća osnovanog 1949. godine, koje je u vlastitoj floti imalo dva brodića plivaričara, jedan brod kočar i šest svjećarica. Ta je nevelika flota iznijela 1953. godine iz morskih dubina na stolove gladuša 1250 kvintala ribe, ponajviše skuša, inćuna, papalina i oslića, a bilo je tu također škampa i kamenica.

Zaštitne zone

O radu tunolovke na Preluku svjedoči na svoj način odluka Savjeta za ribarstvo Riječkog kotara iz 3. kolovoza 1956. o uspostavljanju zaštitnih zona stajaćih tunolovki, kojima je bio smisao zabrana ulaženja brodova tunolovaca u te zone, samim tim i zabrana lova. Iz takve se odluke može između redaka pročitati kako su tunolovci (koji su se gradili i u kvarnerskim brodogradilištima) i tunolovke postali ozbiljna konkurencija. Stariji način lova iznenađujuće uspješno nosio se s novijim, što će reći s brodovima opremljenim modernim uređajima za praćenje i lov. Dapače, tih je godina bilo sezona u kojima su češći i bogatiji ulov imale stajaće tunolovke od tunolovaca, zbog čega su brodovi u potrazi za plijenom znali ulaziti u uvale tunolovki, zapasavati mrežama ribu i izvlačiti je van čak iz mora ispod samih tunolovki. Sve je dovelo do definiranja zaštitnih zona za tunolovke, a ovdje ih je uputno navesti i zbog toga da se vidi gdje su se sve na Kvarneru i u bližem okruženju tunolovke tada nalazile.

Tunolovke na lokacijama Sršćica, Bakar, Bakarac, Grabrova, Bok – Šmrika, Jadranovo i Peškera dobile su zaštitnu liniju što se protezala od rta Kijac na Krku do rta Venecijana na kopnu. Prema crikveničkom kanalu zona je zatvorena linijom koja spaja svjetionik na rtu Ertak i obalu Krka. Linija rt Sokol – rt Rebica zatvarala je zonu tunolovke u uvali Vela Luka na Krku. Zaštitnu zonu tunolovke na Preluku predstavlja cijela uvala do linije koja spaja crveni svjetionik u luci Volosko s tadašnjom stambenom zgradom Rafinerije nafte (nazivali su je „žuta kuća“). Zona tunolovke Merag na Cresu obuhvaća uvalu u kojoj je ona smještena, i to od rta Smokovac do isturene pećine na suprotnoj strani uvale. Tunolovke Klenovica i Žrnovnica na području Novog imaju zajedničku zaštitnu zonu koju definira linija od rta Smokvica do rta Mandalena. Zonu tunolovke Lukovo Otočko na području Senja zatvara linija od rta Malta na jugu do rta Grmac na sjeveru. Linija koja spaja rt Mamon na Rabu zatvara zonu tunolovke u Supertarskoj Dragi. Cijeli Paški zaljev do Paških vrata, i to od rta Kristofor na sjeveru do rta Sv. Nikole na jugu zona je tunolovke Matajna.

Filmska zvijezda

Tunolovka na Preluku vjerojatno je jedina od njih postala – filmska zvijezda. Zaslužno za to bilo je ljubljansko poduzeće Triglav film, čiji se režiser Ermano Stell (ovdašnjoj publici znan i kao kazališni scenograf, inače Vološćan) prihvatio snimanja dokumentarnog filma o prelučkoj tuneri i njenim ribarima. Desna mu je ruka u tomu bio snimatelj Viktor Pogačar. Snimanje se odvijalo rujna 1956. godine, nakon što su obalu u uvali napustili prvi kamping turisti, s njima i poklonici motociklizma, koji su Preluk vidjeli prije svega kao natjecateljsku stazu. Film „Stara tunera“ doveo je pred kamere nekoliko ovdašnjih ribara, koji su se okupili pored improvizirane kamene ribarske kućice, a čija su suncem opaljena i izbrazdana lica svjedočila o poštovanja vrijednom morskom stažu. Svemu se pridružila i nekolicina Opatijaca, članova lokalne ribarske zadruge.

Glavnim likom u oku kamere postao je stari ribar Piero Šebalj, sjedeći na vrhu tunolovke i motreći okom morsku površinu, onako kako je to već prije godinama činio. Sve bi prekidao uzbuđenim povikom „Tira! Trata!“ koji znači kako je riba tu, a ostali ribari trebaju smjesta zatvoriti mrežama dio mora u koji je riba ušla. Ili je ipak glavnim likom u filmu ipak postao oniži, neobrijani pedesetogodišnjak širokih ramena Rudi Filafero, ribar iz zadruge? Njemu je u filmu pripala uloga ostarjelog ribara koji kazuje svojoj unučici kako se lovi tuna. Unučica, mića Eveline Wöhlfeiler, tada je već imala iskustvo nastupa u jednom slovenskom filmu. Pored lokalnih ribara, dio uloga pao je i u ruke članova riječkoga Narodnog kazališta. Što zaključiti nego da je riječ o dokumentarnom filmu s glumljenim sastojcima, kako je u to doba u domaćoj kinematografiji bilo uobičajeno.

Trenutak u kojemu se našla filmski zabilježena bio je zadnji za vizualno ovjekovječivanje prelučke tunolovke. Ako je sredinom pedesetih još funkcionirala kao mjesto lova, koncem desetljeća prepustila je mjesto turističkoj invaziji na uvalu koja ne prestaje do danas. Tuna na Preluku više nema i teško je povjerovati kako će se vratiti, prelučka tunolovka još manje. Tu ni jučerašnja zaštitna zona više ne pomaže.