Vinil je finil

15.10.2019.

"Long Play" Blagoje Pešića

Autor: Vlado Simcich

Današnji je svijet ekstremno ekspanzivan, agresivan po pitanju razmjene informacija i sklon ujednačavanju, jer gotovo sve što uzmete u ruke ili čitate na portalima su preslike, svakodnevne realnosti, sasvim svejedno nalazite li se u Buenos Airesu, Rijeci ili, nešto manje možda ipak, na Antarktici. U tom smislu pronaći originalnost je postala potraga za neotkrivenom zlatnom žilom. Zadatak je da 'to' pršti od energije, suprotnosti, raznolikosti, a da unatoč tomu sadrži karakterističnost i snagu.

Vava - Vinil je finil


Fotograf koji godinama putuje od jednog do drugog grada, vraća se natrag u svoju sobu, ostavlja odškrinuta vrata da donekle dobije dojam da nije sam pred računalom, i otvara fajlove na kojima su zabilježena lica muzičara iz bivše Jugoslavije. Gleda pažljivo svaku ekspresiju jednakom pozornošću, kao da istražuje proljetno nebo prepuno sitnih svjetala, bira onu za koju zna intuitivno da je najbolja, a ostale mogu u smeće. Kad začuje da se buka prometa izvana pojačala zna da je jutro i da je vrijeme da uđe u spavaću sobu i odmori. I tako šest i pol godina mijenja dan za noć, noć za dan, baš kao što su i njegovi sugrađani u osamdesetima. Kad izmigolji iz kreveta voli popiti kavu, staviti naočale na nos i malo prosurfati, ali ne nalazi ništa zanimljivo, nakratko provjeri elektroničku poštu, no ondje su samo reklame i nekoliko pisama prijatelja, pa zaključuje da je najbolje vratiti se Long Playu. Tu je knjigu zamislio kao privatni arhiv, ondje su muzičari uhvaćeni njegovim objektivom, sjede na uvijek istoj stolici, fetišizirao ju je podsvjesno i ne ispušta je s ramena osim u slučaju da je pred njim novi izazov.

Današnji je svijet ekstremno ekspanzivan, agresivan po pitanju razmjene informacija i sklon ujednačavanju, jer gotovo sve što uzmete u ruke ili čitate na portalima su preslike, svakodnevne realnosti, sasvim svejedno nalazite li se u Buenos Airesu, Rijeci ili, nešto manje možda ipak, na Antarktici. U tom smislu pronaći originalnost je postala potraga za neotkrivenom zlatnom žilom. Zadatak je da 'to' pršti od energije, suprotnosti, raznolikosti, a da unatoč tomu sadrži karakterističnost i snagu. Ali još uvijek nije zadovoljan postignutim, treba još neke ljude da mu zaokruže priču. Ako je već naslovio knjigu tako arhaičnim nosačem zvuka zašto ne bi onda bile ondje 333 face? Donekle asocira na brzinu okretaja ploče na gramofonu, nije loše, razmišlja i zaključuje, to će biti to i tu povlačim crtu! Lakog koraka, zadovoljan poteže mobitel i naziva Petra Janjatovića, enciklopedista i minucioznog publicista, predlaže mu ideju da je gotov. Nakon pola sata razgovora, manjeg vrča ispijene kave, međutim, Blagoja Pešić shvaća da je i gladan. Pokušava sendvičem zavarati želudac, ali glad ne dolazi iz tog smjera. Ne, u pitanju je novi koncept! Mozak mu šalje impuls – svaki portretirani imat će i prostora ispisati svoju biografiju, okupati je ponekom anegdotom, učinit se pristupačnijim nego li je to možda u privatnom životu. Težački je to poduhvat, ali nakon nekoliko upućenih pisama emailom počinju mu pristizati rezultati. Knjiga dobiva pravu dimenziju, kako fizičku tako i sadržajnu, napokon počinje osjećati da ga je sloboda prigrlila. No, sve ima svoju cijenu, ide nešto sporije nego li je slutio, troškovi putovanja rastu, ipak, još samo malo strpljenja, i nekoliko popijenih piva i na kraju je avanture.

Današnji je svijet ekstremno ekspanzivan, agresivan po pitanju razmjene informacija i sklon ujednačavanju, jer gotovo sve što uzmete u ruke ili čitate na portalima su preslike, svakodnevne realnosti, sasvim svejedno nalazite li se u Buenos Airesu, Rijeci ili, nešto manje možda ipak, na Antarktici. U tom smislu pronaći originalnost je postala potraga za neotkrivenom zlatnom žilom. Zadatak je da 'to' pršti od energije, suprotnosti, raznolikosti, a da unatoč tomu sadrži karakterističnost i snagu. Sat vremena prije službene promocije, 10. listopada, u Zagrebu, gdje je provodio veliki dio svog vremena tijekom istraživanja i posvećenog rada, buket knjiga ipak stiže. Sve je u redu, konačno može uistinu odahnuti. Long Play 1950-2000 mu je u rukama!

A sad slijedi onaj najlakši posao – smiješiti se fotografima u njihove aparate, ispaliti poneku skromnu rečenicu o izvršenom zadatku, bez doze ikakve tajnovitosti, ispričati poneku anegdotu sa snimanja s osebujnim karakterima, jer s nekima ostaje u permanentnom kontaktu dok s većinom se nije niti to potrudio, ostali su naprosto zaključani i nedodirljivi. Što je sasvim u redu, naravno, pa upravo ga je mističnost nekih likova i navela na ovaj put objedinjavanja velike scene u jedne korice knjige. Dao je sve od sebe, mnogi su mu rekli da je virtuoz kamere, ali Blagoja dobro zna da je njegova umjetnost krhka, no svejedno se nada je svojim potezom napravio mostove, otvorio svjetove i možda postavio nova mjerila među ljudima koji su nekada činili zajednički prostor.