Vinil je finil

28.10.2015.

Lauferov epitaf – Ovako započinje kraj

Autor: Vlado Simcich

Zašto li sam samo, unatoč godinama i dobi koju sam dosegnuo, uspijevao i dalje vjerovati da rokenrol iscjeljuje ne mogu ni danas sebi objasniti! Jer prije dvadeset godina, kad smo svi zajedno shvatili da je Laufer na samrti, održavali smo na životu taj organizam tek utoliko da odsviramo i jedan, posljednji, nastup doma. Ispred Bonavije na otvorenom, na kraju godine. Zanimljivo je kako smo u vrlo kratkom roku prestali međusobno komunicirati.

Vava - Vinil je finil

Znali smo, bilo jednom u nekoj zemlji, razgovarati zbrda-zdola, o bilo čemu i ničemu jednako uspješno, s istom količinom razumijevanja. Sitne intrige, nedaće privatnih intimnih dijelova života nestajale su pred tim bujicama riječi, dosljedno smo se podržavali bez obzira na okolnosti. Kad su, međutim, prestale kolati rečenice počeli smo nestajati. Nikada nije bilo prostačenja, izljeva mržnje, a nije da sam zbog nečeg iracionalnog počeo izostavljati iz sjećanja (koje je fragilno, dakako) dijelove tih posljednjih dana, jednostavno je bilo nedvosmisleno da smo se udaljili i postali si teret. Za takvo stanje ne postoji bolnica niti terapija, a dvojim i da bi hodočašće prema nekim centrima za rejuvenizaciju duhovnosti dala pozitivnih rezultata.

Stoga, za tu priliku, smo se odjenuli prikladno – u crna odijela, kako se i prispodobljuje ispraćaju pokojnika. Atmosferske prilike su nas poslužile. Bilo je očekivano ledeno, burno, ali suho. Ljubo je navukao rukavice, prethodno odrezavši im vrhove prstiju, a njegova je metoda očito dala učinka jer je pleo po vratu gitare kao da se nalazi u Kaliforniji, na plus 30 stupnjeva, ispod koluta sunca koji upravo odlazi na spavanje. Alenu je trebalo najmanje predpriprema, zamahnuo je nekoliko puta po zraku s palicama, iskrenuo si ruke unatrag kao pri privođenju u maricu, napravio odlične prijelaze kao da se uistinu nalazi za svojim, uskoro bivšim, setom Žutih bubnjeva, pa si je zataknuo na oči crne oćale da za svaki slučaj ipak ne vidi ono u što bi se taj naš nastup mogao pretvoriti. Njegova je predostrožnost bila razumljiva, ali pokazalo se na koncu ipak i suvišna. Damir je smireno čekao znak organizacije da se izvolimo popenjat na binu i izvršit našu lokalpatriotsku dužnost, te se istodobno dogovarao s Igorom Večerinom koji je tu večer prvi puta nastupao s nama, čitajući dijelove svoje poezije dok smo nas trojica džemali iza njega na temu Govorim u snu. Ubijte me ako sam išta od svega ubrao! Ili okrivimo monitoring pa je šteta najmanja.

Kad je već bilo relativno kasno, busevi su odlazili prema konačnim odredištima a zajedno s njima i publika, naprasno smo prestali svirat, kao po telepatskom dogovoru zaključili da je dosta i bez ikakve volje za bisom, i kao s osjećajem povišene tjelesne temperature i željom za spavanjem smo odložili instrumente u kofere, i u nekoj klonulosti odlučili otperjat svako svome domu. Bez dugih opraštanja, molit ću lijepo! Plan se ipak, svakom individualno, izjalovio pa smo razbuđeni se nastavili viđati, bilo bi entuzijastično nazvati družiti, po Palachu. Zbog prednovogodišnje atmosfere klub je radio do kasno. Zapravo do zore, kad smo se konačno počeli razilaziti kućama. O spavanju, u susretu s krevetom, nije bilo objektivno očekivati realizaciju pa sam, uz toplu kavu, kovao planove o budućnosti. Bio je to hrabar potez, pomalo očajnički, priznajem, ali obećao sam sebi ispuniti barem jedan – u tehničkom smislu - dio zadanoga.

Već iza dočeka Nove '96., nismo, suprotno možda očekivanju, zaboravili na kolektivnu epifaniju od prije nekidan, te unatoč tim zahlađenim odnosima odlazimo na već dogovorene i predviđene zaključne nastupe. Zbog ekonomičnosti smo, dakako, i dalje sva četvorica bili u istom kombiju, no svatko na svom putu prema kraju i početku...