PRIRODA DRUŠTVA

27.11.2015.

Kulture i barbarizmi

Autor: Davor Suhan

„Svaka kultura je nastala u susretu s drugom kulturom, samo je barbarizam autentičan“ – rekao bi Goran Bregović. Ne znam je li ovo Bregina izvorna misao ili je posegnuo za nečijom tuđom, ali meni se toliko svidjela da sam u čas-posla izvukao iz nje jedno vrlo ozbiljno maturalno pitanje: Mogu li dvije različite kulture (jedna na dobro druge) nadvladati vlastite barbarizme?

Priroda društva

Za točan odgovor potrebno je najprije definirati spomenute pojmove, no sudeći prema poraznim rezultatima projekta MyPlace, velikog istraživanja o mladima iz 14 zemalja EU, među kojima je bila i Hrvatska, velika je vjerojatnost da bi se mnogi naši maturanti glede toga poprilično pogubili pa ćemo im malo pomoći da se u tome bolje snađu. Isto vrijedi i za odrasle koji su najveći krivci za ovaj znanstveno registrirani odgojni kolaps hrvatskog društva, čija erozija se najviše ogleda u degradaciji temeljnih ljudskih i građanskih vrijednosti te nizom usađenih predrasuda prema strancima i njihovim kulturama, pa i onim manjinskim koje su već odavno postale dijelom i našeg domaćeg multietničkog kolorita.

Bilo bi doduše pogrešno zaključiti da je ova pojava i dominantno obilježje našeg građanskog ponašanja, dapače, puno smo bolji nego što izgledamo na papiru, ali treba ju sasjeći u korijenu (znanjem i obrazovanjem, dakako)  i ne povoditi se za svijetom oko nas koji ima problema sam sa sobom.     

Ovom prilikom nećemo se držati strogih definicija nego konteksta. 

Kultura je konačni skup svih društvenih normalnosti izraženih u duhovnim i materijalnim dobrima, dok je barbarizam beskonačni prostor totalnih suprotnosti.

Jedno od bitnih obilježja razvijenih kulturnih društava je to da poštuju tuđe tradicije i ne interpretiraju njihove vrijednosti kroz prizmu vlastitih, nego ih pokušavaju razumjeti iz njihove vlastite perspektive. U protivnom se stvaraju krive predodžbe koje redovito dovode do ozbiljnih društvenih podjela.  

Jedna od takvih je i ona o podređenom (poniženom) položaju žene u Islamu, što izaziva veliku sažaljivost i popriličnu zabrinutost tzv. demokratskog svijeta.  

Svaka pohvala na velikoj brizi, ali ovdje moramo biti potpuno jasni: Zapadni svijet je u velikoj zabludi. U zdravoj tradicionalnoj islamskoj obitelji, žena je kraljica doma. Njezinoj ulozi supruge islamska vjera odaje posebnu čast.

Časni Poslanik jedanput je rekao: Najsavršeniji vjernik je onaj čije je ponašanje najbolje, a najbolji među Vama je onaj koji najbolje tretira svoju ženu. 

Stepenicu više u slavi i časti je njena uloga majke:  Jedan ashab navodi priču da je neki čovjek pitao Časnog Poslanika 'O Božji poslaniče, kome od svih ljudi trebam odati najveću počast?' On je odgovorio 'majci'. Ovaj je opet pitao i dobio odgovor 'majci'. Kad je pitao treći put odgovor je bio 'majci' i tek četvrti put 'ocu'.

Priče o muslimanskim ženama kao ropkinjama svojih muževa  velikim su dijelom  izvrnute slike Islama, čemu doprinose površni zapadni mediji i pogrešni obrazovni programi, ne razlikujući tradicijsku islamsku kulturu od sivih nijansi kulturoloških dekadencija koje su, budimo iskreni, prisutnije u zemljama Zapadnog svijeta – gdje postoje tzv. slobodne pravne države u kojima premlaćivane i silovane žene nemaju gotovo nikakvu zaštitu (smiješna sudska praksa to nam svakodnevna dokazuje). U zdravoj islamskoj tradiciji to je nezamislivo, jer su tradicijski odgoj i zakoni na njezinoj strani.

„Nas se ne morate bojati“ – reći će jedan saudijski izbjeglica, svjestan Orbanovskih strepnji u glavama Europljana – „Mi poštujemo žene, cijenimo svoje supruge, majke i sestre, nismo zaostali i nasilni kakvim nas smatrate."

Ne želim idealizirati, samo nastojim prihvatiti svijet onakvim kakav on doista jest iznutra, umjesto onakvim kakvim ga netko vidi iz vana – a svaki pokušaj da ga se iz te (vanjske) pozicije mijenja vrhunac je civilizacijskog barbarizma.