Paviljon RI

17.12.2019.

Kavana Četrnaestica

Autor: Velid Đekić

Zgodno je to: izdigla se ponad gotovo svih naših glava, ostavljajući pod sobom dobar dio gradskog središta, zbog čega bi se reklo kako je svi vidimo. A opet, ne vidi je valjda nitko. Ako se slučajno i zakači pogledom, brzometno se preko nje preleti, ne registrirajući je kao nešto posebno zanimljivo. Vrh nebodera, pa što?

Kavana Četrnaestica
Foto: Velid Đekić

Nekadašnja kavana Neboder, popularno nazivana Četrnaestica, šuti zatvorena na posljednjem katu sušačkoga nebodera, pozicije pretočene u vlastiti neformalni naziv. Četrnaesti kat, hej, to se u Rijeci zove bingo kada je riječ o spektakularnom pogledu na grad ispod sebe i zaljevsku morsku plohu što se bljeska pred gradom. Riječki neboderi priča su o privilegiji još uvijek nedovoljno cijenjenog, a nevjerojatnog obuhvaćanja morskog i obalnog krajolika polukružnim pogledom. Sušački neboder dio je te riječke vizualne povlaštenosti. Usmjerene ne samo prema njemu, nego ponajprije s njega. Eto sjajne teme za suvremene umjetničke razrade i razbarušene interpretacije, nekako vjerujem da ćemo i to dočekati.

         Ali, da se ne pogubimo – ne nižem ovdje slovo na slovo zbog pogleda i nebodera, nego zbog kavane što se hrabro uspela na najviši kat jednog od članova riječke neboderske družine.

Kavana ČetrnaesticaKavana je otvorena 1959. godine, što će reći prije ravno 70 ljeta, na najvišem katu hotela Neboder, kao neka vrsta zatvorene staklene terase. U trenutku kada se u hotelu došlo na zamisao o pretvaranju toga mjesta u dodatni ugostiteljski objekt, ono se koristilo na vjerojatno najbedastiji mogući način – kao skladišni prostor za rashodovani hotelski namještaj i slične odbačene predmete. Najatraktivnija hotelska pozicija za najtužniji sadržaj? Da, u neku ruku tipična domaća priča. Ime osobe, vjerojatno iz hotelske uprave, koja je odlučila poslušati razum i predložiti pametnije korištenje prostora danas je neznano. Moguće je kako je to bio tadašnji direktor hotela Neboder Luka Vinketa.

Zamisao je zapravo lebdjela u zraku već duže vrijeme prije otvaranja, ali se ranijem ostvarenju ispriječio nedostatak financijskih sredstava. Sve veći broj stranih turista u gradu, koji su odsjedali i u hotelu Neboder, nije samo poticao da se od zamisli ne odustane, dapače bio je razlogom više da se prostor čim prije prenamjeni u privlačan ugostiteljski objekt, neusporediv s bilo kojim drugim u gradu. A to je iz perspektive hotela Neboder značilo investiciju koja obećava.

Sukladno tadašnjim običajima, prijedlog je najprije prihvatio Radnički savjet poduzeća, što se dogodilo koncem travnja 1959. godine. Uređenje prostora nije bilo skupo, koštalo je 5-6 milijuna onodobnih dinara. Novac je utrošen na manje adaptacije i, veći dio, na opremanje prostora. U izboru se vodilo računa da oprema bude što modernija, pa su nabavljeni suvremen namještaj i tehnički uređaji. Grijanje je riješeno povezivanjem s centralnim grijanjem hotela. Očekivalo se kako će zahvati biti kratkotrajni, što bi donijelo otvaranje kavane već u svibnju. Ali, kako to u nas valjda redovito biva, to će se očekivanje pokazati nerealno. 

U trenutku otvaranja kavane, 28. studenog 1959. godine, posjetitelji su bili oduševljeni činjenicom da mogu iz nje panoramski promatrati grad kroz njene velike staklene površine što su se protezale na sve četiri strane. Devedeset sjedećih mjesta moglo se zimi koristiti i kao neslužbeno sunčalište. Da bi gosti što više uživali u vizualnim blagodatima visoke pozicije, u plan nabave čak je stavljena kupovina dalekozora. Interijer je krasio simpatičan mural što se „odmotavao“ sredinom prostorije, vjerojatno s potpisom riječkog slikara Vladimira Udatnyja. Do kavane se stizalo hotelskim liftom, na čijem je ulazu stajao lift-boy.

Novosti u hotelu Neboder, točnije na njegovu vrhu, nisu završavale samo na onomu unutra. Postojeći vanjski neonski natpis Hotel premješten je na najvišu poziciju, na krov objekta, da bi bio vidljiv izdaleka. Planirano je postavljanje još jednoga neonskog natpisa, Kavana, vertikalno uz fasadu zgrade. Je li on i postavljen, danas je teško reći, sjećanja onodobnih Riječana izblijedjela su, a dokumentacija škrta da škrtija ne može biti.   

Kavana ČetrnaesticaDok je hotelska uprava razmišljala o grupama turista koji će ostavljati novac u novom ugostiteljskom objektu, život je krojio drukčiji scenarij, neočekivano namijenivši glavnu ulogu mladim Riječanima. Primamljiv položaj i blizina Sušačke gimnazije počeli su dovoditi u kavani veće grupe tinejdžera, koji su bez teškoća (p)osvojili mjesto.

Neki među njima ostat će upisani i u povijest gradske pop-kulture. Pokazuje to primjer onoga što se dogodilo u kavani studenoga 1962., kada se u njoj okupilo mlado društvo koje su činili Toni Habčić, Franko Kalčić Frenki, Tino Matošević, Aldo Pezzino i Andrija Dimitrijević. Za jednim od kavanskih stolova pao je dogovor o osnivanju nove glazbene družine za osvajanje rasplesane Rijeke, a u dogovarački i pregovarački paketu bila je uključena potraga za nazivom benda. Dvosatna, dakle iscrpna rasprava našla se na pravom tragu nakon što je Habčić stavio na stol naziv Sinovi Rijeke, a Kalčić se nadovezao modifikacijom njegova prijedloga u Sinovi mora. Danas znamo, pod tim će nazivom glazbena ekipa ispisati neke od najsjajnijih stranica riječkih rockerskih šezdesetih.

Rad kavane neće ozbiljnije omesti ni tako neugodan događaj poput onog iz srpnja 1961., kada je skokom iz nje okončala život 19-godišnja djevojka, netom doputovala iz Dubrovnika, vjerojatno mučena ljubavnim jadima. Bacila se kroz otvoren prozor na sjevernoj strani kavane, prema Križanićevoj ulici, i pala pored stuba s prometnim znakom koji je upozoravao vozače na tadašnji cestovni prijelaz preko željezničke pruge.

         Konac šezdesetih kavana će dočekati nastavljajući bivati puna srednjoškolaca od jutra do večernjih sati. Očito je kako nastavne obveze Sušačke gimnazije ni tada nisu bile svima prve u mislima. U tomu je dio krivnje imao džuboks, čijom su financijskom učinkovitošću vlasnici kavane bili više nego zadovoljni.

Moguće je kako je pojava džuboksa u kavani bila posljedica s vremenom narasle ugostiteljske konkurencije, što se ponajprije odnosilo na otvaranje velike, obnovljene slastičarnice u susjednom hotelu Kontinental. Kontova slastičarnica primila je prve posjetitelje u proljeće 1966. godine. Nov korak s vrha Nebodera u odmjeravanju snaga s konkurencijom zabilježen je 20. lipnja 1969., kada je u prostoru kavane u večernjim satima započeo radom Disco-klub 14. Imao je svakodnevno radno vrijeme od 20.30 do 1 sat i brzo postao omiljeno mjesto mladih željnih plesa. Tako je prostor tijekom dana funkcionirao kao standardna kavana, doduše pod vlašću srednjoškolaca i studenata, a u večernjim satima kao disko-klub. 

Kavana ČetrnaesticaPojava disko-kluba u prostoru kavane neće ostati bez ozbiljnijih posljedica za rad nekih drugih dijelova hotela. Nakon što u interijeru bivšega noćnog bara sa sjeverne strane Nebodera listopada 1969. krene radom omladinski klub, sa živom glazbom riječkih rock-bendova subotom i nedjeljom, a 10. lipnja 1970. u tom istom prostoru bude otvoren disko-klub Stereo 70, uprava hotelske kuće preusmjerit će omladinske i glazbene aktivnosti s vrha zdanja u cijelosti u njegovo prizemlje sa stražnje strane zgrade. To je posljedično donijelo zatvaranje omiljenog prostora za okupljanje mladih Riječana koje je funkcioniralo pod šifrom „14“.

Znači li to izvanrednom prostoru na vrhu sušačkog nebodera konačan, nepovratan kraj, barem sa stajališta gostiju? Unatoč danas opetovanoj neveseloj ulozi skladišta hotelske krame? 

Teško je biti prorok ako vam je čarobna kugla što otvara pogled u budućnost mutna i šutljiva, kao što je meni, ali aktualne kontinuirano rastuće brojke riječka turizma potiču nadu kako bi Četrnaestica mogla doživjeti vlastitu reinkarnaciju, kad-tad. Nisu sve nade beznadne.

Tagovi: