Kolumna plitkih misli

19.06.2013.

Kako izgleda susret s genijem?

Autor: Vlado Simcich

Znate, iz nekog neobičnog razloga, nekada, nepojmljivo davno, mogli ste birati (iako su to najčešće za vas činili roditelji) koji ćete jezik, povrh materinjeg, učiti u osnovnoj školi. Opcije su bile sljedeće: engleski, njemački, ruski, i najmanje privlačan, francuski. Pa bi pola razreda išlo onamo, a ostali na njemački. Nitko stvarno nije htio upoznati djela Tolstoja ili Dostojevskog u svom izvorniku, a Balzac i Hugo su bili još daleko u obaveznoj lektiri.

Kolumna Kolumna plitkih misli

Svojevoljno sam se upustio u istraživanja anglikanskog izričaja, uglavnom na nagovor singlica koje sam gomilao u svojoj skromnoj kolekciji, a čija su vrela sezala od Londona do Liverpoola, Birmighama i Leedsa. Kad sam se umislio da znam dovoljno uzeo sam prvu knjigu na tom stranom jeziku u ruke. Došao sam točno do četvrte stranice, odložio je i posegnuo za njom sljedeći puta kad je Brian Jones uskrsnuo.  

Iako se edukacija nastavila sve do fakultetskih dana nikada više nisam smogao dovoljno hrabrosti upustiti se u iščitavanje beletrističkih naslova. Zadržao sam se na biografijama ili muzičara ili komedijaša ili magičara. Primjereno mojim mogućnostima, složit ću se sa cinicima.

Onda sam, krajem danas enormno romantiziranih osamdesetih, dobio u ruke Midnight's Children. Debela knjižurda, odbojna zbog broja stranica, ali ljepljiva pod prstima, pogotovo mojih seljačkim, nije se dala samo tako ostaviti na stalaži. Isprva sam je samo čitao, ne razumijevajući baš sve, a poslije sam okretao i stranice. Uspjeh je bio znatno mjerljiviji pri ovoj drugoj aktivnosti. I, onda – booooooing!, nenajavljeno evo 'domaćeg' izdanja tog naslova u knjižarama, platio sam oba 'toma' pišljivih 95.000 dinara! Počelo je ljeto, moglo bi potrajati čituckanje. Ali kakve koristi od dugog toplog ljeta kad sam oba dijela progutao za dva dana! Poslije sam se morao oporavljati od posljedica štiva tako što sam počeo pisati stihove! Strašno! I k tomu, da tragedija gotovo poprimi razmjere Fedrina kompleksa, malo je falilo da ne završim s objavljenom zbirkom u rukama.

Kakav briljantan tip, mislio sam si, da mi ga je upoznati jednom! Pa, dobro, de, kad bih morao birati između njega i Jimmyja Pagea izabrao bih potonjeg, naravno, ta svaka drugačija želja predstavljala bi kršenje određenih tabua!

 

Privučen neobičnom snagom struja Sjevernog mora, konačno sam se otputio u Britansku prijestolnicu. Smjestio sam se u neki apartmančić, ništa fancy, primjereno džepu, u 17 kvadratnih metara stanu kuhinja, TV, krevet, WC (including kupaonica) i stolčić za užinu. Opremljen kartom lokalne podzemne počeo sam bezglavo lutati, malo amo, malo tamo, bez plana i programa, propješačio 124 kilometara u prva dva sata, i naravno, na klupi za odmor (nije posebno istaknut natpis za tako što) skinuo sam tenisice, ne bih li promrsio malo prostor između nožnih prstiju. Higijenski, primjetit ćete, ne baš šarmantan potez, ali učinkovit svakako. Utrpao sam u sebe omanji sendvič dimenzija svojedobnog SSSR-a, ispio tek litru vode i čeprkao po mobitelu. Vrlo utješno, nikome nisam nedostajao. Specifično nadaren za ljenčarenje oprezno sam se ustao s klupe nakon sat, najviše dva i pol, te krenuo u potragu za Opatijskom cestom, njihovim rječnikom, Abbey Roadom. Oh, super, usput je grad pokazao svoje pravo lice pa me pratila kiša sve do utrčavanja u portal Maple Archea. Premještao sam se s jedne linije na drugu, izišao poput Morloka na površinu, mokru, zar ste sumnjali u to? Ali, nije bilo vrijeme za rikverc!

Kad mi je već bio do vrha pun kufer tog kleberenja po asfaltu vidio sam grozdove Japanaca! Slikaju se, dakako, ispred neke bijele zgrade, bilježe personalne i kolektivne trenutke, pa pretrčavaju ulicu, pritom dojmljivo ne pazeći koliko ih stradava putem. Kad ih je ostalo tek četvero zamolili su neku Poljakinju neka ih slika. Rekla je da može i dok su se oni namještali u pozu s Abbey Road, ona je otišla s vrlo cool foto aparatom made in japan graditi karijeru modnog fotografa. Zaboravio sam provjeriti kasniju sudbinu dalekoistočnjaka jer sam i sam ostao bez daha kad je preda mnom svanula zgrada studija di su Beatlesi, Pink Floydi, Pretty Thingsi i neznamkosvene (ja, na primjer) snimali remek djela. Nisam osobito impresionirao portira na ulazu svojom osobnošću pa me je zamolio nek se bez uporabe sile udaljim na pristojnu razdaljinu, iza ograde, te mi se pritom i zahvalio. Englezi! Pih!

Kad sam izvršio tu svetu dužnost (a pričem se nisam slikao s mobitelom i još manje nakeljio taj foto na fejsbuk profil), vratio sam se u 'grad'. Sutradan mi je na rasporedu bio obilazak ostalih znamenitosti, di je živio ovaj i onaj, kamo je točno smještena bila garaža u kojoj su vježbali Clash i ostale zanimljivosti iz rubrike 'ne vjerovali ili da'. Vukao sam već olovne noge po trotoaru kad mi je pogled privukla mala knjižara. Hmm, dobro mjesto za odmor, nadao sam se. Nakon što sam otprilike dvadeset sekundi zvjerao po policama, nacrtao se kraj mene gospodin s cvikerima i zainteresirano piljio u mene. Ponudio je any help?, na što sam uzvratio, s krasnim engleskim kojeg sam savladavao tijekom desetljeća obrazovanja, jes aj em srčing for sam Rušdi. Držao sam figu u džepu s nadom kako će odgovor biti niječan, pa ću još malkice moći protegnuti noge, ondje na kauču, uz nekog drugog utješnog autora. Ali, jok! Evo ti šjora natrag za Owensovih 12 sekundi s pet različitih naslova, od kojih su dva u odličnom stanju, obzirom su second hand. Hah, u nedoumici izgovaram, uzet ću ovu, otvaram korice, gledam cijenu ispod naslova The Moor's Last Sigh, stvarno je prihvatljiva, odlazimo zajedno do blagajne. Klink i klengkleng se začulo istodobno kad su se oglasila zvonca iznad ulaznih vrata i blagajna. Old skul kasa, da. U butegu s knjigama ulazi krupniji čovo, nešto rijeđe mu je naseljena ćela s kosom, elegantno odjeven. Progura se do mene, znatiželjno gleda moj literarni ulov, pruža ruku vlasniku koji upravo od mene preuzima dvije funte. Čavrljaju kratko, knjižar mu dodaje paket, pretpostavio sam, starih naslova, koje tip veselo, ne provjeravajući sadržaj, trpa u svoju, bit će, aktovku. Zamalo da se već oprostio, kad sam skužio kako je sudbina blesava sa svojim obilaznim strategijama i kako mi je na pladnju poslala upravo Salmana Rushdieja umjesto Pagea! Štono bi rekao onaj  neutemeljeno veseli hipik iz Brazila, kad neš poželiš onda se svijet uroti da ti se to i ostvari. I, tako, kad sam donekle došao k sebi pružao sam debeljku s lenonicama na nosu flomaster i ukazivao mu na čast da mi se smije potpisati u upravo upazarenu knjigu. Kratko me odmjerio, uzeo lapiš u ruku (dešnjak je), nažvrljao autogram (u prilogu sam dostavio dokaz da donekle potkrijepim istinitost susreta, jer evo na primjer da pametnjaković poput mene prihvati moderne tekovine postojanja mogao bi na profil na fejsu nakeljiti prigodnu fotku tog povijesnog potpisivanja), nasmiješio se bez riječi i otišao mašući gazdi knjižare, izostavljajući, međutim, mene iz pozdrava, tako sam slutio.

I, ne, nisam pročitao knjigu.

Tagovi:
Sviđa se korisniku:

Ukupno <3: 1