Kolumna plitkih misli

11.06.2014.

Kako da j' bilo čera, part II, Kantrida, 16.V.1979.

Autor: Vlado Simcich

Upravo sam otkrio Jacka Kerouca, vozao se njegovom 'Cestom'. A pred 358 dana zaključio sam status pionira, te stekao epoletu omladinca noseći je već evo cijelu godinu minus tih sedam dana. I ne samo to. Sprašili su me, samo još koji dan kasnije, i iz osnovne škole. No prije Velikog otpuštanja još je valjalo održati riječ (član 5, točka 1) zadanu prije nekoliko godina i bespogovorno se odazvati pozivu pri sudjelovanju velikog sleta. Ovaj nije isključivao retoriku samoupravnog socijalizma iz uporabe, dakako, pa su nam dijelovi svijesti itekako bili indoktrinirani ponekim obilježjem tog doba. Evo, naprimjer, na gramofonu mi se bjesomučno vrtio longplej od američke new wave/punk grupe The Real Kids.

Zamislite, ta je ploča bez intervencije komisije za šund licencno objavljena u Jugi bez obzira što je sadržavala tekstove primjerene neuravnoteženoj i kontaminirajućoj zapadnoj mladeži, a nikako ne ovakvima koji su odrastali u našem dijelu Europe. Razlog je bio toliko budalast da spada zaista u kategoriju kurioziteta. Naime, izdavačka kuća zvala se vrlo prikladno, valjda ciljano prema Kubi i ostalim sličnim politički obojanim zemljama svijeta, Red Star Records. Kad ste, dakle, deflorirali ploču, nataknuvši je na aparat za sviranje ovih nosača zvuka, crvena se zvijezda 33 i 1/3 puta u minuti vrtjela, stvaravši lijep privid vrtoglavice u konzumenta. Pod utjecajem subliminalne ideološke poruke obožavao sam taj album i naučio odlično svirati reketu za tenis! Najdraža pjesma za virtuozno hvatanje sa sportskim rekvizitom: Reggae Reggae. I nema ama baš ni trunku nasludbe o jamajkanskom ritmu. Tome se nisam mogao oprijeti, ma kakvi!

Dana 16. svibnja 1979. odigravala se prva finalna utakmica. Ovdje, na Kantridi. Školu su nam ukinuli za taj dan. Naša je sreća, međutim, bila ograničenog karaktera. Jer od ranog je jutra to uključivalo pojavljivanje na stadionu, postrojiti se po atletskoj stazi, slušati razne male diktatore kako nam se valja ponašati tijekom tog svečanog dana. Podijelili su nam sokove. I sendvič. Svakom po jedan, ne primjerak po nas sedam. Nije se štedilo, to vam mogu reći. Onda su nam uvalili majice – crvene za one koji su svojim tijelima ispisali ime doživotnog predsjednika i za one s matematičkim porukama, 60 i neki drugi broj. Kvragu i s njim. Neki manje privilegirani dobili su, valjda po kazni, žute i bijele t-shirtove. Kakvi luzeri!

Koreografija je uključivala i folklorne navade svih naroda i narodnosti one bivše zemlje čije se ime sustavno voli izbjegava napisati. I tako, nakon što smo danima uvježbavali te zahtjevne pozicije u kojima smo ljubili travnjak i skrušeno se molili da nam klub i opet uzme Važ, konačno smo pred 20.000 Riječana bili izloženi - skupa s pokalom, koji je cijelu godinu bio dijelom svečane vitrine u uredu direktora kluba, te igračima lokalnog tima i onog protivničkog na crno bijele štrafte. Kad si mlad kičma te uopće ne boli onako skvrčena. Iako, udobnost nije bila prva na pameti funkcionerima partije kad su nas držali tako kratko ondje. Nešto manje od dve ure. Pa da. Okrenuo sam u jednom trenutku glavu na lijevo, čisto da se uvjerim dal su ama baš sve stijene bile popunjene. Jesu. Zadovoljno sam nastavio pasti ponuđeni desert u obliku zelene trave. Bilo je usput, dakako, i nešto govorancije, al se to nije čulo dalje od centra. A i ovi lovranski limenjaci nisu djelovali impresionirani tim političkim blasertruć retoricima pa su udarali po starim provjerenim hitovima. A oni nisu uključivali poznavanje repertoara moje najnovije akvizicije među plejkama, Real Kidse. Upravo kad mi je dodijalo gore opisano sklupčano stanje tijela i duha i poželio sam se ondje malo istegnuti, pokazati bicepse i one druge mišiće šta ti se razvijaju sami od sebe ako ne bildaš nimalo, počeli su nas tjerati s terena. Iš - iš! Idemo! Nek se sad ubrzamo i da šta čekamo?! Razbježali smo se pred tim razgoropađenim desetarima i njihovim bičevima i posakrivali se po atletskoj stazi. Ondje nam se nudilo skupljanje lopti te ubacivanje istih prema igračima. Naknada je iznosila nijedan šamar! Vu – hu! Veselo smo se odazvali. Barem ja.

Onda je Jeka Primorja oplela himnu kluba. Bilo je ko na sprovodu tiho i ganutljivo. Prolomio se aplauz, pola od olakšanja a ostalih pola od gušta. Već ovisi ko je za koga navijao. Ali, hej, kad Riječani rade šou program onda tome nema konca! Jer tad su plesači, oni šta su bili poredani okolo (a neki su se držali i za ruke, bio je to simbol nečega, ziher), iz KUD Student udrili po kolu jugoslavenske braće i sestara. Narodnjaci, pih! Uvijek ista priča, 1979 ili 2014! Ja sam pronašao tatu tamo ispod reklame za Elektrolux, možda zato jer je uporno urlao da ako san ča jil. Oduševljeno sam mu pokazao dimenzije, 14 X 7cm, sendviča s parizerom kojim su nas našopali, na što mi je on zadovoljno zaklimao da je to u redu. Još je nešto dobacio minutu kasnije, ali bila je galama pa sam slutio da je ovog puta mogla biti riječ o tome dal mi je hladno ili ne, na što sam mu poručio da je sve u najboljem redu! Kad sam vratio pogled na zelenu površinu ovi su još hopsali. Nikad kraja akrobatskim egzibicijama! Nad glavama nam je potom počeo desant! Nije zafrkancija! Kružili su avioni, komada dva, visoko iznad i izbacili nekog tipa dolje! Padao je slobodno dulje vrijeme, cirka 20ak sekundi, a onda ga je neka vučna sila povukla prema gore! Jer je uključio padobran. To mu nije, međutim, smetalo da napravi dva đira okolo centra prije negoli je doskočio ravno na onu bijelu točku s koje se počinje igrati nogometni susret! Spustio je loptu ondje i svi smo se ponadali da je sada STVARNO došao kraj tim kerefekima od predigre!

FK Partizan je složio respektabilnu ekipu protiv branitelja Kupa, svima su se tresle gaće od Klinčarskog na lijevom krilu. Ali ni naš Edmond Tomić nije bio za bacit, ma kakvi! Kad je ljubljanski sudac Nikič zasvirao u fućkalicu, stadion je eksplodirao. Ne ono kao doslovno, nego se začuo moćni veliki huk s tribina. Da je bilo suprotno morala bi bit angažirana protuteroristička agencija, šta li već. Naravno, Beograđani su stiskali, a mi se malko branili. Povremeno, oklijevajući, zapičili bi se u kontranapad i već u 18. minuti iz jedne takve situacije Cukrov zabija za naše vodstvo! Jaoooooo!, začulo se iz mnogih grla kojima su bili miliji gosti. Sjećam se da sam skakutao po onoj crvenoj stazi kao neprivlačan križanac orangutana i klokana. Neki dječarac iz druge škole me je nokautirao, ali slučajno. Brzo sam se pribrao i nastavio s prethodnom aktivnošću, ždoing-ždoing-ždoing, ko na šustama. Naši su se sustavno branili, a kad bi bekovi Filipović i Hrstić nahrupili prema naprijed, Partizanovci su se u rikvercu povlačili i međusobno sudarali. To je bilo baš fora. Malo je manje bilo zeka-peka kad je Kozić u 67. minuti izjednačio. Ko da su nam neznatno potonule lađe. Ondje iza centralne tribine vidio sam dvije barke kako gube bitku s bonacom i polako silaze na dno mora.

Već mi je bio pun kufer i utakmice i uvertire za dan mladosti, poželio sam se pokupit doma, kad li krene neki improvizirani napad Rijeke prema Zaladu. Lopta ide amo i tamo, pa natrag, netko je ispuca naprijed, a tamo se, oko penala, motao Ružić na kojeg su navalili Kovačević i Kunovac, a sve u cilju da upravo oni budu zaslužni da tjedan kasnije podignu pokal umjetnika pukovnika prvoborca Branka Šotre prema nebu. I tako, dok su oni snatrili o tim budućim zvjezdanim trenucima na svom stadionu JNA, zaboravili su na Bursaća koji je spletom izvanrednih sposobnosti (lakat+koljeno+rame) oslobodio se Kozića, kopačku gurnuo prema golmanu, skupa s loptom dakako, i zakucao ih oboje iza crte! Opla miki! 2 protiv 1! Pleh muzika z Lovrana je ponemela, sve je zapjevalo i zatancalo, ovi s najviših stijena su izvodili salto, ali bez mortale učinka, zastave zaklanjale vidike, sve u svemu festival ljepote i sportske pobjede! Još je valjalo izdržati našima samo 6 ili 7 minuta do kraja i fiju!, imaju solidnu prednost pred uzvrat 24. svibnja!

Kad je susret finil pješke sam se, iznuren – a to već postaje pravilo nakon finalnih riječkih tekmi, uputio doma. Ne sjećam se pravo da vam velim jel sam se tuširao ili ne, ali nekako pretpostavljam da me mater nije puštala ni blizu dvorištu ako joj svečano ne obećam kako ću cjelodnevno stečeni pot isprat prije spavanca u kadi. Jedno je sigurno – doma sam arival prije tate. Kad se i ovaj pojavio - veseo - u kuhinji, pregledao je pažljivo popudbinu frižidera gorenje, te dijelove pothlađenih artikala kombinirao s dosta kruha i maneštre. Među zalogajima mi je priopćio i tužnu vijest – ovo leto ne gremo va Beograd. Nevjerojatno, ali laknulo mi je.

Odluka se pokazala ispravnom jer tamo smo odigrali zero – zero i jedini smo, dotad u YU nogometnoj povijesti, uz Hajduk i Crvenu zvezdu, uspjeli obraniti veliki srebrni trofej! Sama je tekma bila fanj štufna, gledalo se na JRT, a jedino šta je bilo vrijedno spomena je bilo koškanje Desnice i Klinčarskog, pa ih je sudac Manojlovski lijepo zamolio, uz prigodni crveno dizajnirani papirić, da idu ća s terena. Partizanovac koji nam je tjedan prije zabio onaj izjednačujući gol, dakle Kozić ako niste pažljivo pratili tekst, nije se mirio s tom odlukom pa je i on četiri minute također ispraćen od strane čovjeka u crnom u svlačionicu. I opet je bila fešta doma na dočeku jedanaest hrabrih i onih ostalih koji se nisu imali priliku dokazati.

 

p.s. autor članka se nalazi u krugu, ispod plave strelice. U slovu T. Onom prvom T.