Paviljon Ri

18.07.2018.

Jučer graditelji, danas slikari

Autor: Velid Đekić

Volim umjetnost, ali slikarska vijest iz urinjskog pogona Rafinerije nafte Rijeka ostavila me u pomalo zbunjenom ozračju. Nisam znao, a ne znam to niti sada, je l' me to ona veseli ili rastužuje.

Volim umjetnost, ali slikarska vijest iz urinjskog pogona Rafinerije nafte Rijeka ostavila me u pomalo zbunjenom ozračju. Nisam znao, a ne znam to niti sada, je l' me to ona veseli ili rastužuje.

Mislim na vijest o muralu s potpisom Edija Gustina na dvije tisuće četvornih metara metalnog spremnika za vodu 338-S-021 A s motivima iz Kostrene, neka vrsta lokalne urbanoskopije. Kaže se još kako će se uz magistralu urediti posebno mjesto za osmatranje pogonskog murala, pa neka putnici zastanu i vide učinjeno, kad već imaju imaju što vidjeti. Slušam vijest, prevrćem je u glavi: umjesto izgradnje novih, tamo se bave oslikavanjem postojećih, da ne kažem starih spremnika. Ništa kontra Edija, ali znam za vremena kada je bilo suprotno, kada su u prvom medijskom planu bile vijesti o tamošnjoj izgradnji novih spremnika. I to kakvih...

Kakvih? Za Edijev mural tvrdi se kako je najveći u Hrvatskoj, pa ću ostati na istoj liniji, podsjetit ću na izgradnju urinjskih spremnika za naftu na rtu Molnarić, najvećih u Hrvatskoj. Štoviše, uvažavajući vrijeme izgradnje – najvećih spremnika u tadašnjoj državi, Jugoslaviji.

Oni i njihove spremničke kolege pojavili su se na toj lokaciji tragom uznaraslih potreba rafinerijskog pogona za sirovinom, zbog kojih su u taj dio kvarnerskog akvatorija koncem šezdesetih stizale sve veće pošiljke nafte. Primjerice, godine 1968. u Bakru se našao privezan tada novi i najveći jugoslavenski tanker, Slaviša Vajner. Uplovivši prvi put u vode matične države, taj brod zadarskog JTP-a dopremio je na urinjski poluotok 67 tisuća tona iranske nafte. Kao kuriozum bilježim podatak kako je tom prigodom posadu broda došla pozdraviti Slavica Vajner, supruga narodnog heroja čije je ime brod nosio. A dečki joj, pristojni kakvi već jesu, zahvalili.

Suprotna strana poluotoka, zapadno od ulaza u Bakarski zaljev, nije za takvim transportnim poslovima zaostajala. O tomu je svjedočio pogled na objekte novoizgrađenoga tankerskog privezišta. Razlozi za izgradnju urinjskoga tankerskog veza bili su u Rafinerijinu usmjeravanju na opskrbu sirovinom brodovima još veće nosivosti, koji zbog svojih dimenzija nisu mogli uplovljavati u bakarsku luku. Sve je pak, u širim okvirima, bilo posljedica širenja ratnih sukoba na Bliskom Istoku.

Zatvaranje Sueskog kanala, koji je omogućavao kratak put tankerima sa sirovinom i time njezinu jeftinu dopremu – ekonomisti su pedantno izračunali: prijevoz nafte s 2.500 km udaljenog Bliskog Istoka koštao je po toni koliko i prijevoz nafte željeznicom s udaljenosti od 130 km − također zatvaranje tadašnjih dvaju glavnih naftovoda što su vodili do luka Tripoli i Sidon, primorali su europske potrošače na traženje alternativnih izvora i putova dopreme. A ti su izvori i putovi, zbog udaljenosti i dužine, čak oko Rta Dobre Nade (što znači oko cijelog afričkog kontinenta, zbog čega je put u jednom smjeru trajao najmanje 33 dana), potaknuli izgradnju tzv. supertankera. Definicija supertankera? Brodovi za prijevoz tekućih tereta od nekoliko stotina tisuća tona nosivosti.

S obzirom na usmjerenost uvoznoj nafti, na Urinju se zapravo nije imalo izbora. Tankerski vez pred Urinjem završen je 1969. godine. Dubina mora na tomu mjestu dopuštala je približavanje obali i najvećih tankera, čime je osjetno povećana Rafinerijina sposobnost primanja sirovine. Točnije, Rafinerija je dobila povećan kapacitet primanja i veću brzinu istovara nafte, u čemu joj u državi nije bilo konkurencije. Te su godine njezina preradbena postrojenja imala na jelovniku sirovinu iz Iraka, Irana, Libije, s područja Urala, Alžira i Venezuele. Tankerski vez pokazat će sve svoje prednosti u doba naftne krize s početka 1970-ih, kada su završnica 1973. i početak 1974. godine usrećili kupce nafte višestrukim povećanjem cijene, na 90 tadašnjih dolara po toni.

Na početku krize nafta je poskupjela četverostruko, potom se na tomu nije zaustavljala, probijajući sva očekivanja. Takav razvoj događaja doveo je do odluke da se na urinjskom rtu Molnarić podignu najveći spremnici za sirovinu u Jugoslaviji. Bili su to spremnici s oznakama A-18, A-19 i A-20, svaki zapremine 72 tisuće prostornih metara. Novi spremnici su bili spremni prhvatiti sirovunu dopremljenu supertankerima od studenog 1975., što je Rafineriji donijelo smanjenje troškova prijevoza nafte po toni, posljedično poboljšavajući ekonomske performanse pogona.

Nije bez zanimljivosti – Rafinerija je izgradila spremnike u suradnji s Brodogradilištem 3. maj. Ako je tko u okruženju tada znao što i kako sa zakrivljenim golemim metalnim površinama, opremljen svjetski vrhunskom tehničkom opremom, koja je radila u rukama podjednako uvjerljivih eksperata za svoj posao, onda je to bilo riječko brodogradilište na Brgudima.

Bili jednom u riječkim pogonima graditelji...

Kako nakon takvih podataka da čitam vijest o slikarskim nagnućima u urinjskom naftaškom pogonu? U kojem svjetlu ih tumačiti? Netko zločest upitao bi se: hoće li možda uskoro biti uspostavljena slikarska transverzala Urinj – Brgudi, na tragu jučerašnjih vremena, kad već ne može graditeljska?

Ja se, eto, mučim zbunjen s pitanjima, a u društvancu s kojim se gdjekad družim, pa s njim podijelim i poneki svoj upitnik, šapuću mi: možda nepotrebno gubim vrijeme, možda entuzijastični Edi Gustin već zna sve odgovore koje treba znati. Tako bih volio da nisu u pravu.  

Tagovi: