Paviljon ri

30.01.2019.

Jao si ga hrvatskim odvjetnicima u Rijeci 1919.

Autor: Velid Đekić

Uvod u nasilno mijenjanje višenacionalne slike Rijeke što ga je redateljskom rukom potpisao Gabriele D'Annunzio 1919. godine imao je razna lica. Jedno od njih je obračun s uglednijim, obrazovanijim, samim tim i utjecajnijim pripadnicima netalijanskih stanovnika Rijeke. Je li iznenađenje što na posebno visokom mjestu toga popisa nalazimo odvjetnike? Ne baš.

Paviljon Ri / Velid Đekić

Koloplet zbivanja pokrenutih raspadom Austro-Ugarske Monarhije, nakon što su 4. studenoga 1918. u Rijeku ušle francuske, engleske, talijanske, kratko vrijeme i srbijanske savezničke vojne jedinice, morao je očekivano ostaviti traga i u odvjetničkom cehu. Pogotovo kada su 17. studenoga u grad stigli dodatni talijanski vojni odredi, koji su na svoj način, što znači vojnim putem oduzeli vlast Nacionalnom vijeću novostvorene države SHS (podsjetimo se, države čiji je glavni grad bio Zagreb) i predali je u ruke Talijanskome nacionalnom vijeću (Consiglio nazionale), na što francuski i engleski saveznici u gradu nisu reagirali.

Talijansko nacionalno vijeće tada počinje uspostavljati vlastita pravila igre, što je uključilo odvjetničku obvezu polaganja „svečane zakletve“ tako uspostavljenoj vlasti. Riječki odvjetnici hrvatske i svih drugih nacionalnosti koji nisu pristali položiti zakletvu osjetili su vrlo teške posljedice. Prema odluci riječkog Apelacijskog sudišta br. 29 iz 1919. i rješenju od 28. lipnja iste godine, što ga je potpisao njegov predsjednik Ćiril Nachtigal, oduzeto im je pravo obavljanja odvjetničkih poslova. Štoviše, obračun s njima išao je do kraja – brisani su sa službenog popisa riječkih odvjetnika.

Kako je rješenje glasilo? Probijmo se kroz njegov izvitopereni pravnički jezik i rečeničnu strukturu, pa ćemo nekako doći do smisla.

„Predsjednik kr. Apelacijskog sudišta u Rijeci, br. 29(1919) 1. pres. Po zapisu povjerenika za upravu pravosuđa kod 'Consiglio nazionale' u Rijeci od 26. lipnja o. g. br. 4079 priopćujem zainteresiranima kako je Upravni odbor ovoga 'Consiglia' odlučio u smislu odredaba sadržanih u zakonu br. 2164/1919. proglasiti ugašenim pravo obavljanja odvjetničkog zvanja za sve one zvaničnike koji nisu položili, a da nisu naveli opravdanja, propisanu svečanu zakletvu unutar roka propisanog istim zakonom i to za gospodu: dr. Andre Bakarčić, dr. Arnold Blühweiss, dr. Antun Bonetić, dr. Aurel Figatner, dr. Vjekoslav Luttenberger, dr. Julije Mogan, dr. Silvestar Palua, dr. Ivan Ratković, dr. Oskar Rosenberg i dr. Antun Vio stariji.

Isti Upravni odbor odlučio je također dozvoliti gore spomenutoj gospodi primjereni rok za obavljanje postupaka i parnica u tijeku te za likvidaciju pisarnica. Taj rok dospijeva 31. lipnja o. g. tako da ovim danom gornjoj gospodi neće biti dopušteno daljnje obavljanje zvanja. U roku dopuštenom gore navedenoj gospodi za obavljanje postupaka i parnica u tijeku i za likvidiranje pisarnica bit će zabranjeno onima kojima je dopušteno predavati spise i počinjati parnice da obavljaju ili pokreću postupke koji nisu u uskoj vez s onima što su u tijeku. – Spisi koje bi zbog bilo kakvog razloga gore spomenuta gospoda predala raznim vlastima, te koji bi sadržavali prijedloge o novim parnicama ili postupcima moraju se smatrati ništavnima i biti odbijeni a limine.

Uslijed toga određujem, tragom naloga danog mi gornjim dopisom, da se svi gore navedeni odvjetnici brišu s popisa odvjetnika ovog kr. Apelacijskog sudišta, a provedbu nalažem nadravnatelju pomoćnih ureda kr. Apelacijskog sudišta Vjekoslavu Pauletigu, koji će također provesti brisanje gospodina  odvjetnika dr. Franje Via zbog njegove izjave se već odrekao obavljanja odvjetničkih poslova.

O tomu obavještavam svu gospodu gore navedene odvjetnike, te kandidata odvjetništva, gospodina Milivoja Korlevića u pisarni odvjetnika dr. Julija Mogana.“

Nakon takve odluke, jasno je kako obavljanje odvjetničkog posla spomenuta gospoda u gradu nisu mogla nastaviti ni na koji način. Dvojica izbačenih sa službenog popisa, Julije Mogan i Arnold Blühweiss, nastavili su posao tako što su se preselili s obiteljima u Zagreb i tamo otvorili nove urede, izvan dosega odluka nove riječke vlasti. Nažalost, sudbina se i tamo s njima okrutno poigrala, kao da se posljedice jednoga rata pretočile za njih na najgori mogući način u posljedice drugog – nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, likvidirale su ih ustaše. Od jednih crnokušuljaša pobjegli su iz Rijeke, u Zagrebu su ih dočekali drugi.

Pravda? Pravo? Odvjetnici rado naglašavaju kako su pravo i pravda različiti pojmovi, odnosno da rijetko idu u zajedničkom paketu. Ne mora se biti odvjetničke struke da bi se to razumjelo. U opisanom slučaju, međutim, pravde nije bilo u tolikoj mjeri da nije moglo biti niti prava, njihovo potonuće bilo je zajedničko. Naravno, pod uvjetom da ne mislimo kako je dva i pol mjeseca nakon rješenja što ga je potpisao predsjednik Apelacijskog sudišta Nachtigal, po dolasku D'Annunzija u grad rujna 1919. godine, u Rijeci nastao pravni i pravednički raj.