Kolumna plitkih misli

20.06.2012.

Izbjeglice vlastitog srca

Autor: Vlado Simcich

Piše se da se zabilježi jedan emocionalni opus. Naoko se čini da je to kratkotrajni proces. Kao da pratiš let ptice. Odlaze, pa onda, evo ih, natrag, dolaze. Blesavo. Zapravo, školski primjer definicije prolaznosti.

Kolumna Plitkih misli

Svaka natuknica, međutim, ne znači i ovjekovječenje, već više želja da se istraži ili analizira određeno stanje. Pročeprkaš si po srcu. Ne doslovno po onom fizičkom dijelu, jer malo je tko od nas uistinu i kardiolog, već propitkuješ najskrovitije zakutke svoga bića.

Najprije otkriješ da nijedno srce nije nalik drugom. Gotovo su istovjetna, no teško uspostavljaju međusobno razumljivu komunikaciju. Je li u njima zakucano  babilonsko prokletstvo? Jezik koji više ne shvaćamo u razgovorima? Pa zbog toga naš sentiment prebacujemo na kakvu zapuštenu i napuštenu životinjicu, mačku ili psa, žohara, miša, pauka, stonogu, glistu, damo mu utočište, čavrljamo s njim, čini nam se da ono postaje smisao života.

 

U slučaju da ne upali terapija s ljubimcem, neki se od nas odluče otputovati, pobjeći zbog nejasno artikuliranih potreba. Nije baš skroz precizno, ali za potrebe ovog teksta nazovimo to potragom za emocionalnom rejuvenizacijom.

 

Znate, upravo je raspisan natječaj za odlazak na Mars. Karta u jednom smjeru. Ne zajebavam se. Do dvijetisućeineke, relativno brzo (2023!), neki će to možda i doživjeti, gore će na Crveni planet se spustiti par robota koji će bit ondje sa zadaćom da ozeleni, tojest teraformira, jednu oazu gdje će biti moguće živjeti. Ne ekskluzivno čudovištima Marsa već ljudima, prvim kolonizatorima. Može se otić ondje s partnerom pa se razmožavati, ali nije uvjet i nije homofobno zamišljena zajednica. Dakle, isključivost je na Marsu isključena. Ne može se gore uselit kerumizam kao ideologija. Baš fora.

 

Ali, jebiga, nemoguće je ostavit, složit ćete se, na Zemlji baš sve političke i elementarne nepogode. Za svaki kraj naše planete vrijedi, gdjegod je ljudska vrsta nazočna, a to će se, vrlo je predvidljivo poznavajući našu civilizaciju, proširiti stoga i na svemir, da će se udio pesimista i onih drugih s pozitivnijim predznakom podijeliti na, kao i uvijek, dva različita tabora. Jedni će oplest po, štajaznam, tangu (za koji prepostavljam da je strastven i tužan) dok će drugi hopsat po, onorecimo, taktu potresujke (nekako me to fura na udribrigunaveselje sindrom).

A možda takve razlikovnosti neće biti uopće važne jer će gravitacija te naseljenike tjelesno toliko izmijeniti da će nalikovati kakvoj karikaturi od čovjeka, poput onih kipova šta bulje prema pučini na Uskršnjem otoku, imat će trbuhe u ofsajdu, noseve dugačke i ogromne (falit će zraka, hoću reći kisika, pa će se i njihovi sinusi malko prilagoditi tom manjku), super kratke noge nespretne za predviđene pokrete pa će jednostavno biti prinuđeni sjediti i niš ne radit.

 

Centar, tj trg će biti organiziran oko marketa koji će prodavati čokoladice Mars i kafića. Oni na periferiji te kolonije će bit na najviše pet minuta hoda od mjesta druženja, pa je za prepostaviti da im neće trebat npr kakvo dubokogazno prijevozno sredstvo s gumama na široki profil već će to svladavat vlastonožno.

Iako organizatori, zasad samo portala mars-one.com, misije obećavaju izvlačenje energije na solarne panele pa se ni bih začudio da tim humanoidima nakon nekog vremena dosadi paradirati te posegnu za blagodatima tehničkih dostignuća i krenu na socijalizaciju, odnosno povremena postrojavanja, upravo u kakvim samoobnovljivim energijskim vozilima marke Artuditu.

Jer tamo će se organizirati, osim tradicionalnog pripetavanja u tancanju, i onoštajaznam nogometne fešte pa ko ima duže noge pobjeđuje. Znači rezultat bi mogao najčešće ispadati pomirljivih 1:1, 4:4, ili ako su osobito loši golmani, evo kao naprimjer Piatov, 14:14.

Poslije se utkamice idu tuširati, ali samo sonično, budući da vode, kao kemijskog elementa još neko vrijeme neće biti u obilnijim količinama, jer će valjati pričekati stoljeće do dva najviše da se ondje stvore uvjeti za mokre kumuluse. Nakon suhog tuša ide se, a di drugdje negoli, u kafanu. Pije se viski od pumidora, zamota se list-dva špinata, jer samo oni najvještiji imigranti su uspjeli u svojoj ušnoj šupljini prošvercati sjeme indijsko-dinarske konoplje pažljivo zamotane u alu-foliju te je pažljivo u kupaoni zalijevaju - možete si samo zamisliti čime - ne bi li narastao u onom crvenom pijesku do pristojnih par centimetara a za osušit ih na površini ćelavog planeta ionako ne bi trebao predstavljati problem, popuši se, razmjeni nekoliko kurtoaznih rečenica na svakakvim jezicima, pa se uz zvuke Elvisa polako počinju razilaziti svojim nastambama.

Koje uključuju TV s lokalnim programom vremenske prognoze, anticiklona će se zadržati još neko vrijeme iznad nas.

Svako jutro jedno jaje. Ako su uzeli kokoši sa sobom. U slučaju da ne popiju gulaš. Slijedi uobičajena tjelovježba koju vodi ta-chi majstor iz Tirane: zavrtiš se oko sebe, pozdraviš sunce, iako u sebi prizivaš kao mantru 'ih, da mi se sad okupat u ljetnom pljusku, pa zakašljat po asmatičarsku, nasuho, dok ne zaboli utroba kad se aktiviraju svi oni mišići za koji nisi nit znao da ih imaš, da te obasja kakva munja, ali ne i da te sprži na mjestu jer takve su prijetnje ostale tamo dolje di stoluje ratoborni bog, malo tek pretraši, da ispratiš pogledom kako bujica čisti sve pred sobom, a najviše zamrljane ulice od masnoće, balkone s cvijećem' (svaka domaćica je nekako prokrijumčarila najdražu sadnicu u, recimo, sendviču za put), i na koncu, skupiš svoju prostirku, zamotaš je u tuljac, pa na radno mjesto. Prati se pažljivo vremenska prognoza. Napeto je. Anticiklona izgleda ipak ne popušta.

Ovi vještiji s rukama rade marsovske frizure na falusni oblik. Shvaćate, tamo se gore sve smanjuje pa se to reflektira na podsvijesne, kako frustracije tako i na, želje.

Skočit će se još malo kasnije u biblioteku, uvijek jedna te ista knjižarka osuđujući će vas odmjeravati strogim policijskim okom bez obzira čitate li trenutno George RR Martina, Arthura Clarkea, ili Dostojevskog. Kao da je radila u Gebelsovom uredu, dovraga!

S mučnim osjećajem grižnje savjesti kako ste i opet nešto pogrešno napravili poželjet ćete otić nazad na posvađanu i prenapučenu Zemlju. Ali jebiga, izbjegli ste odovud iz upravo navedenih razloga te potpisali ugovor na 'zauvijek'. Ko brak, jebote. Samo što se s čitavim Marsom nemo'š razvest!

Ako vam ovo zvuči primamljivo, molit ću lijepo, ispunite formular pa mi pišite ozgora. Ful me zanima.