Vinil je finil

04.05.2016.

Iz profila – Sandro Bastiančić

Neko sam se vrijeme poigravao idejom o tekstu koji bi zaokružio dugu priču o grupi čijim sam dijelom bio u kratkom periodu od 1988. do 1991. godine. No, trijezno sam zaključio da je ta želja evoluirala u nešto privatnije, u razgovor koji bi bio posvećen jedinom članu iz originalne postave. Sandra Bastiančića nećete vidjeti u namnoženim uspješnim emisijama posvećenim domaćoj kuhinji na apsolutno svim televezijskim programima, ali ćete njegove pjesme, impresivno, čuti na ama baš svim radijskim postajama širom regije! Zadnji bedem prelijepih pop melodija u ruhu rock manira, siguran sam da ćete pomisliti, i vrlo vjerojatno biti u pravu. Sandro međutim ima i jednu slabost. NK Rijeka zbog koje je često na rubu moždanog udara. Pa je najbolje da nam za početak kaže da li doista vjeruje kako će naš klub do kraja već ovog stoljeća biti prvakom države?

Sandro Bastiančićfoto: hrt.hr

SB: Sve manje sam siguran. I dalje „penso positivo“, navijam i izgaram u najboljoj namjeri i vjeri, ali pomalo sam sit poziva na strpljenje.

VS: Jel voliš gledat TV realityje? One o debljini, vježbanju, doktorima s praktičnim savjetima kako pobjediti depresiju fitnesom i plesom po štangi?

SB: Ha ha ha... ovo pitanje si ne mogu ni prevesti, a kamoli odgovoriti na njega. Reality show-ovi su objava rata našoj djeci. Ako na tome odrastaju, nema im pomoći, a ni budućnosti.

VS: Samo još jedno pitanje izvan sfere rokenrola, može? Svaki je dan sve veći raskorak između onog što političari govore i što čine. Misliš li da se približavamo neizbježnom putu prema nečem nasilnom i nepredvidivom?

SB: Užas. Ne bih se složio samo oko nepredvidivog. Na brdovitom Balkanu oduvijek je predvidiv kaos. Nema iznenađenja. Mnogi zazivaju puške i danas, umovi su pomračeni, srca prazna i kucaju u nekoj kontri, po taktovima križeva i noževa, strašno. Naša zemlja je predivna, ali i preopasna.

VS: Dobro, a sad dosta o temama koje s naporom držimo pod kontrolom i čije bi nam izrečene istine priskrbile sliku neumjernih ljudi, nesklonih dijalogu! U travnju sljedeće godine slavi se i službeno trideset godina od formiranja En Face. Iako ti često voliš naglašavati kako to računanje vremena započinje od prvih demo snimaka. I za jedno i za drugo postoje dokumenti, pa ajmo sad jednom zauvijek razriješiti dilemu!

SB: Moram prihvatiti dokumentirane dokaze, 1987. jest godina u kojoj je En Face prvi put nastupio. Moj je problem prije svega strah od velikih obljetnica. Svakom sljedećom godinom izgledamo sve bizarnije. Pjevamo o ljubavi, umjesto o redovima i gužvama u zdravstvenim ustanovama. Bježimo od slikanja, sad već izgledamo kao antireklama za pop-glazbu. Ne volim prenemaganja, a svečana obilježavanja obljetnica po meni su u dobroj mjeri prenemaganja i isforsirana priča. Zbog svega toga relativiziram godine i početke djelovanja. Samim time, uzeo sam si pravo odrediti kao početak ovog benda prve demo snimke. En Face su obilježile pjesme i to mi je najbitniji parametar, moj fokus je na pjesmi. Prva snimljena pjesma početak je, naš parni stroj.

VS: Bend je oformljen s kolegom s faksa, tada pjevačem i glavnim autorom, Sanjinom Eterovićem. Koje su premise bile ključne da se upustiš u ovu i danas aktualnu avanturu?

SB: U početku bijaše riječ. Ruka ruci i – ajmo! Imao sam svoj bend u trenutku kad mi je Sanjin predstavio ideju. Vjeran sam od glave do pete, nisam htio iznevjeriti postojeći bend (Cheyenne), ali sam Sanjinu dao riječ – pomoći ću ti izgurati ideju. Vrijeme je pokazalo da je En Face varijanta u kojoj možeš računati na ljude, a Cheyenne su već bili na konopcima. Igor Mezić, jedini pravi suradnik iz Cheyennea već se pripremao za Ameriku, usljedio je bye bye i ostao mi je „samo“ En Face.

VS: Koji je trenutak bio presudnim da si od basiste postao i glavnim vokalom?

SB: Vrludanje s početnim En Faceom. Glavni vokal bio je Sanjinov. Bend je na početku karijere bio mračniji i zamršeniji s većinskim udjelom Sanjinovih pjesama. Izmamili smo nekoliko pozitivnih komentara, žive svirke bile su reprezentativne, dobro odsvirane, zvuk na razini, gitaristički orjentiran. Misija je bila – LP ploča. U ono vrijeme (krajem osamdesetih) nemoguća misija. Do nje su dolazili jedva Fit, jedva Let 3, Ogledala nikako, Grad nikako, Laufer nikako, Grč također nikako. Shvatili smo, nema ploče. Usljedio je kratkotrajni razlaz, osvježenje mlađim članovima, Sanjin i ja opet u akciji, ali... ništa. Došlo je do „ili-ili“. Trebalo je napraviti „Upside down“, kao kad je Nile Rodgers oživio Dianu Ross i objasnio joj da mora zaboraviti na Supremese. Zadali smo si „ajmo propjevati na engleskom jeziku i ajmo samnom kao glavnim vokalom“. Šokantna promjena, nema više mračnih stvari, ajmo snimiti album... glavom kroz zid! LP ploča, Barock and roll. Lokalni hit „Jocker“, zavaljao se i na HTV-u, Edi Kraljić režirao video spot. Dogurala pjesma i do nekih top-ljestvica.

VS: Iz nekog razloga povukao si se pred pet ili šest godina iz ovog 'posla', zamjenjujući ga trenerskim na bazenu, kao da si se zasitio rokenrola, pa i En Facea, pa su mnogi pomislili kako se bend jednostavno ugasio. Što se zbivalo?

SB: Malo sam poludio. Moj je život, neupitno, sport i glazba. Prvo komercijaliziranje mog sportskog alter ega vezano je za Radio Svid. Urednik i izvjestitelj sportske redakcije. Milina... s akreditacijom na sportske događaje, besplatno gledati Rijeku na Kantridi, pa još i pisati s guštom i razgovarati s trenerima i igračima. Kud ćeš ljepše. No... nedostajalo mi je nešto konkretno, nešto „kvalificirano“. Plivanje, sport mog djetinjstva i mladosti, pratilo me i u veteranskim godinama. Plivao svako jutro 4-5 km. I naletio na oglas „molimo zainteresirane za rad u školi plivanja...“. To je bilo to. Idem! Pa na studij plivanja u Zagreb, na Kineziološki fakultet. Počeo sam čitati sportsku literaturu i dobivati petice u indeks, pa tko ne bi poludio od sreće?!? Još su me omađijali, hrabrili usput, „ti si pravi trener, ti znaš...“. E, tu smo... nikad se nisam zasitio glazbe, benda, rokenrola, ali plivanje mi počelo uzimati gotovo svo vrijeme. Dvaput dnevno na bazen, studiranje, doma mala djeca... trebalo si je neke stvari posložiti, prije svega u glavi. Na sreću, shvatio sam da sport u HR nije El Dorado, usljedila su neka prizemljenja, neispunjena obećanja. Trebalo je proći taj put i shvatiti tko sam ja zapravo. Prije svega glazbenik, autor, to je svijet u kojem sam ipak sam svoj gazda i u kojem se mogu najbolje izraziti. I dalje sam trener plivanja, idem s edukacijom do kraja, ali trenersku satnicu sveo sam na minimum, rad s jednom grupom djece. Na radost te djece kojima se sada predajem pun energije, svjež. A En Face vraćam, puno sam angažiraniji.


VS: Prethodno pitanje je naravno vezano uz činjenicu kako ste odnedavno ponovno u pravom pogonu, snimate materijal za novi, deveti (?) album, i to na relaciji Rijeka – Zagreb, s različitim producentima, od Skansija, Funčića do Zeca. U kojoj je fazi ploča?

SB: Da, valjda je deveti, ha ha ha... Sad smo u fazi „Skansi“. Tip je fenomenalan. Malo ćemo odgoditi izlazak albuma, prethodno najavljen za rujan 2016. Odgodit ćemo ga, vrijedi bolje iskoristiti sve potencijale Srđana Sekulovića Skansija, vrijedi s njime pripremiti na najbolji način koncept albuma i zagarantirati mu kvalitetu. Većina materijala bit će iz zagrebačkog studija. Matej Zec je jedna kratka i slatka epizoda, meni jako draga pjesma „Zvijezda“, ali ona je zapela negdje, nije zaživjela. Meni zvuči odlično, valjda nije uletjela u zhvalnom trenutku. Funčić je moj najdraži suradnik, čovjek s kojim se savršeno razumijem i jako rado provodim vrijeme, snimili smo četiri stvari kod nejga, ali oduvijek sam bio sklon širenju horizonta. Skansi je upravo to. Nadam se korak naprijed. Upravo izlazi single „Duga je noć“, to je naš premijera suradnje sa SSS. Sljedeći potez je opet njegov studio, novi session i nove stvari. Još bolje i kvalitetnije, bezuvjetno.

VS: Oh, umalo zaboravih pitat! Imate novog instrumentalistu u sastavu? Basistica? Tibljaš ju je otkrio, nije li? Jel prošla lako audiciju?

SB: Da, Lidija Strika. Izašla je iz prostorije, mi smo u predsoblju čekali svoj termin. Lidija prije nas imala probu s „Red Pandas“. Ja neko vrijeme njurgao kako bih opet u bendu na akustičnu gitaru, sve teže mi je pjevati i svirati bas. I kaže mi Tibljaš „evo ti je... svira bas“. Sutradan sam je nazvao i sve dogovorio. Zavirio na You Tube, to je bila audicija. Lijepo svira, prekrasno, elegantno, razumije glazbu. Ima široki spektar afiniteta. Mene je oborila s nogu, voli Jefferson Airplane! Voli i... šta ja znam... Stanleyja Clarkea, voli učiti, vježbati, savršena je kao članica benda. Tjera na rad, najbolje što nam je mogla donijeti.

VS: Jesi li mogao pomisliti, iz perspektive zanesenog dvadesetinešto godišnjaka 1987. godine, da ćete vrlo vjerojatno tvoje vlastite pjesme nadživjeti?

SB: Ne. U ono vrijeme mi je jedina želja bila snimiti ploču i imati je kao suvenir na to vrijeme. Mladenačke mušice. Mislio sam da je ploča kraj svijeta, nisam zamišljao sebe i svoje pjesme na radio valovima.

VS: Možeš li bez oklijevanja reći da tek sad živiš život 'punim plućima'? Sve si ostvario što si zacrtao, zar ne? Imaš sjajne pjesme koje drugi izvode – od Massima do Natali Dizdar, veliku obitelj, trenersku diplomu... Žališ li za nečim?

SB: Da... od Massima do Natali Dizdar negdje se sada smejstila i Tereza Kesovija, upravo objavila album na kojem je i moja „Poezija“. To je možda najveći odmak od moje struje, ali mislim da sam s Terezom zaokružio popis veličina s kojima sam surađivao. Nikad ne reci nikad... zapravo, postoje i neki pozivi i ponude, ali više ne osjećam nikakav teret ili „must have“. Tereza mi je svojevrsna kruna u smislu životnih ostvarenja. Ne žalim ni za čime... zapravo, postoji jedna intimna želja, još samo to sam zacrtao – En Face feat. Drago Mlinarec. Kontakt postoji, DM je voljan surađivati, ali je nedostupan. U svom selu na Sutli, iskopčan, baš ga briga. Moram do njega, na izlet.

VS: S Miroslavom Vidovićem si u kohabitaciji gotovo 25 godina. Jel on ipak bio najbolji izbor gitariste? S obzirom na koautorstva koje potpisujete i sve one uhu ugodne teme koje samo on može smisliti i izvući?

SB: U onom trenutku je bio najbolji izbor, tako mi se čini. Kreativan, majstor i tvorac nekih prekrasnih gitarskih tema, solo dionica, pa i riffova, u nekim djelima i autor glazbe, ali kao gitarist šlampav. Danas ne bih birao njega kao gitarista, ali kao suradnika opet bih.

VS: Tvoj najdraži kompanjon za gledanje tekmi na Rujevici je...

SB: Mario Stipaničić, dugogodišnji prijatelj, vlasnik paketa ulaznica, mjesto do mene. Gospodin, kulturan i fin, ali kad poludi... Dr Jekyll & Mr. Hyde. Velika sličnost s mojim nepopravljivim slučajem.

VS: Ah, molim te podijeli s čitateljima portala vatreno krštenje tvoje kćeri i sina s Rolling Stonesima! Rim, jel da?

SB: Jooooooj... moje remek djelo! Govorili su mi „ti nisi normalan, pa premali su (6 i 8 godina tada)“. Četiri dana Rima, koncert treći dan boravka. Isti dan Papa i Rolling Stonesi, malo je takvih u povijesti, ha ha ha... Nedjelja je bila, Papa ujutro u Vatikanu, Stonesi navečer u Circo Massimo. Pripremali smo se za taj koncert, radili plan i program boravka, djeca se upoznavala sa set listom koja se izvodila na toj turneji. Najzanimljiviji im je bio „Midnight Rambler“, kako ono krenu, pa stanu, pa opet krenu, a na kraju pjesme vrište, najprije Jagger, pa publika. Prekrasno vrijeme je bilo, 22. Lipnja 2014., vedro sunčano nebo u 21h. Djeca u „dresovima“ Stonesa... prilazili nam Talijani i furešti, pitali kako se zovu djeca, poklanjali im suvenire, preslatki su bili. Umorio ih cijeli aranžman, ali nisu ni pisnuli. Shvatili su da to moraju odraditi, za sebe i tatu.

VS: Iz cjelokupnog opusa En Face izdvoji nam album kojim si najzadovoljniji te pjesmu po kojoj smatraš da ćeš biti upamćen u analima domaćeg rokenrola?

SB: Album „U krilu mjeseca“, 1997. To je bio period kad je bend radio svaki dan, sati i sati prostorije, dobra atmosfera. Pjesma „Debeli“ s tog albuma, možda i najveći misterij benda.  Nije općepoznata, teška intimna priča, ali mnogi su se zakačili upravo na nju. Neki je tek otkrivaju i klanjaju joj se. „S dlana Boga pala si“ ostat će nenadmašena, pjesma je fenomen sam po sebi, kao da je izvan konkurencije.

VS: Kojeg izvođača misliš da apsolutno MORAŠ još vidjeti uživo! Stonesi se ne važe u odgovoru, to znam!

SB: Ima ih... ali pokušat ću biti konkretan i razmisliti, pa izdvojiti jednog izvođača..... imam ga – Fleetwood Mac!


VS: A sad izaberi za muzičke sladokusce album koji moraju preslušati prije negoli umru!

SB: Aha... opet jedan? Uf... OK, imam i njega – Carole King, Tapestry.

Tagovi: