Lopta iz svih kantuna

26.11.2012.

Hvala Vam riječki sportski heroji

Autor: Ivan Milatić

Kažu da dečki nikada ne plaču, ja ću ovdje i sada javno priznati da sam se u subotu isplakao kao kišna godina. Bile su to suze radosnice, suze koje su tekle same od sebe jer mi se pred očima ostvarivao san, onaj koji sam usnio dva tjedna prije završnog turnira Kupa za vaterpoliste. Ono što je doživljeno u subotu vrijedilo je čekati. Ova će kolumna biti posvećena vaterpolistima Primorja EB koji su nakon dugih 17 godina donijeli važ u Rijeku, ali red je da spomenem još neke detalje u tjednu iza nas.

Lopta iz svih kantuna

Neke sportašice i njihove sportske uspjehe doživljavam emotivnije nego neke druge, a vikend iza nas bio je lijep, divan, skoro predivan. Ne volim frazu srebro zlatnog sjaja ali Jelena Kovačević srebro je osvojila na svjetskoj smotri karatistica a Sanja Jovanović srebro je osvojila na europskoj plivačkoj smotri. Za obe riječke sportske heroine sretna je bila Francuska. Sanjin životni put i silne životne borbe koje je prolazila usponi i padovi ostavljali su traga na njezinu zdravlju. Na Olimpijadi u Londonu prije samo tri i pol mjeseca Sanjina izvedba nije bila nešto što se pamti, naprotiv. A sada, sada je opet na vrhu, i opet je sretna. Samo neka je zdravlje posluži i pronađe motive i sreća će biti ogromna. Jelena pak živi svoju sportsku priču "sama protiv svih". Na njezinu žalost za vrijeme njezine karijere karate neće među olimpijske sportove, ali ona vrijedno radi, trudi se, bori i živi od dana do dana, a rođena je šampionka.

A sada je red na riječke sportske heroje, na one koji su najjači na svijetu. Oni su jednostavno najbolji, oni su vaterpolski umjetnici, i dozvoliti ću si da ih ovdje još jednom predstavim i na svoj način opišem.

Frano Vićan: Do ove sezone divio sam mu se u nekim drugim kapicama, divio sam se mirnoći i hladnokrvnosti diva među vratnicama. Kada smo krenuli prema Zagrebu citirao je Frano legendarnog nažalost pokojnog Bruna Silića "Ne uči se u tramvaju". Nešto što znaš ne moraš ponavljati. Bio je u pravu. Kažu da je kao legendarni lik iz još legendarnijeg Alana Forda, Jeremija, da ga stalno nešto boli. Pitam se što bi bilo da je Frano zdrav. Veselio se kao da mu je prvi trofej, a to je pojasnio riječima "Vidim koliko ljudima u klubu i oko kluba ovo znači pa je i meni ovaj trofej tim draži." Zaključao je Frano svoja vrata svojim gosparima. Kada su došli na minus jedan Frano je omogućio novo presudno odvajanje. Veliki čovjek, veliki vratar, istinski broj 1.

Paulo Obradović: Kada ga je predstavljao Zoran Roje je rekao "Paulo je univerzalac, polivalentni igrač kojega možemo koristiti na svim pozicijama". Još jedan dubrovački dragulj u riječkom bazenu, Medo kako ga od milja zovu grizao je od prve do posljednje sekunde. Prvi u bazenu, prvi u veselju, prvi u odjelu. Bez sumnje ljubimac žena, univerzalac i genijalac koji ponekad podsjeti na Johna Waynea na ulasku u saloon. Medo je u svom stilu prije finala rekao i ovo: "Ja ću vas naučiti kako se osvajaju trofeji". Počeo je na najbolji način. Službeno najkorisniji igrač Kupa svoj je trofej poklonio momčadi.

Fran Paškvalin: Paškva je protiv Juga u Rijeci doživio neugodnu ozljedu, ali za završni turnir u svome Zagrebu bio je spreman. Borio se lavovski, na svojim leđima nosio je protivničke igrače lakoćom, a skoro da mu je najteže palo rezanje rođendanske torte. Kada rođeni Zagrepčanin napamet zna i pjeva sve riječke navijačke pjesme to je znak da se on i Rijeka vole javno. Paškva je naš i više ga ne damo nikome.

Ivan Krapić: Krapo je riječki dečko. I zbog te činjenice ovaj važ za njega ima posebnu važnost. Pobjedu u finalu posvetio je bratu Luki koji je prije par dana izašao iz bolnice. Da je ona kontra dva na nula i veliki altruizam Denesa Varge pobjedu odnio na stranu Dubrovčana, Krapo si to nikada ne bi oprostio. Da je, ali nije. Sve o čemu je slušao sada živi i uživa u svakom trenutku.

Denes Varga: U polufinalu je bio "službeno odsutan", ali je zato svojim genijalnim potezima i pogocima (a bilo ih je 3) u finalu iskupio, ako se o iskupljenju uopće može govoriti. Dumi je jedan od onih koji obožavaju opaliti na prvu, pa kud puklo da puklo. Ovaj veliki ljubitelj brzine i svega vezanog uz adrenalin "živi pun gas u bazenu" a izvan njega prilično je tih, miran i povučen, a svoje pjevačke sposobnosti obećao je pokazati, uskoro. Nikada ga ne bi mogli povezati sa pjesmom koju će izvesti.

Sandro Sukno: Ovo što ću napisati za Sandra moj je stav i mišljenje, a ono glasi; Sandro je najbolji vaterpolist na svijetu. Sretan sam što je ovaj dubrovački zlatnik stigao u Rijeku i da se mene pita volio bih da ostane zauvijek. Priznajem pogodile su me Sandrove suze i nakon povratka iz Londona kada mu neki sumnjivi tipovi iz njima znanih razloga nisu dozvolili da olimpijsko zlato proslavi u svome gradu. Pisalo se svašta i razapinjalo ga se bez razloga. Sandro je i ovoga vikenda pokazao i dokazao o kakvom se igraču i mladom uspješnom čovjeku radi. Finale protiv dojučerašnjih suigrača začinio je jednim golom, ali igrao je za momčad, i veselio se s momčadi.

Petar Muslim: Prvi glas Primorja nije bio previše raspjevan, ali činjenica je da se i on podredio momčadi i ugradio svoj bitan dio u ovaj veliki uspjeh. U zagrebačkom vikendu najteži zadatak za Musu bio je obaviti doping kontrolu nakon polufinala. Bila su mu potrebna.... tri piva.

Marko Jelača: Svoje minute Jela je iskoristio kako najbolje zna. Možda njegova statistika ne obara s nogu, ali i on je važan dio ove velike, najveće vaterpolske momčadi na svijetu u ovoj 2012 godini.

Daniel Varga: Dani je pred očima supruge Eve pružio dvije partije ispod razine virtuoza vaterpolske igre. I bez njegova maksimalnog doprinosa Primorjaši su stigli do kante a ovaj umjetnik i bivši vegetarijanac nije krio sreću i zadovoljstvo, iako je to pokazivao na mađarski, umjereniji način.

Samir Barać: Kapetan. Čovjek. Sportaš. Samo je prije 17 godina sudjelovao aktivno u pobjeđivanju Juga usred Dubrovnika i osvajanju kante te davne 1995. Nemoguće je uspoređivati ta dva Kupa, ali, mislim da mu je ovaj malo draži. Nije Samo ispunio svoj san, osvojio je sve što se osvojiti može, sve osim naslova prvaka sa SVOJIM Primorjem. Sanjajmo ga zajedno s njim i vjerujmo u proslavu naslova na Korzu u svibnju slijedeće godine. Takav "tip" to zaslužuje.

Anđelo Šetka: Šele je opet dao 300 posto i nagrada nije mogla izostati. Uvijek zahvalan sugovornik, osoba koja se ne voli isticati, ali itekako vrijedan član ove momčadi snova.

Javier Garcia: Katalonac koji sve bolje govori hrvatski. Finale mu nije jedna od utakmica na koje može biti naročito ponosan. Obitelj mu je bila i u Zagrebu, a pamtim i njihov susret u Barceloni prije gotovo dvije godine. Xavi se najbolje asimilirao, prihvatio mentalitet, navike, postao skoro pa Fiuman.

Luka Križanec: Luka je skoro u polufinalu zaradio 100 eura od pomoćnog trenera Pezelja, a ovaj zagrebački vikend iskoristio je za učenje..... od broja 1.

Ivan Buljubašić: Buljo je pružio manje od onoga što se moglo očekivati od najkorisnijeg igrača Europskog prvenstva u Hrvatskoj prije dvije godine. Ponekad možda malo nervozniji u bazenu, ali važna violina u ovom orkestru.

Trener Ivan Asić: Sjećam se kada je došao u Rijeku kao pomoćnik Zoranu Roji. Došao sam na bazen napraviti priču za najavu sezone. Mislio sam ju napraviti s prvim trenerom, a on mi je rekao: "Ivan će ti sve reći, neka se njega malo ispromovira". Uz malo truda taj video intervju pronaći ćete na istom ovom portalu. Studiozan do detalja. Protivnika proučava do iznemoglosti. Utakmicu živi na maksimumu. Dobio je već i nadimak Trofejni Ivan. Niti to ga neće promijeniti. Biti će i ostati čovjek koji će živjeti vaterpolo, ali i zanimati se za sve ostale sportske i životno važne teme. Nadam se da je shvatio da je ovim što se dogodilo u subotu postao besmrtan i ušao u knjigu riječke sportske povijesti. I da, vjerujem da mu kupanje u bazenu na Savi nije pogoršalo probleme sa sinusima jer samo zdrav se može u potpunosti posvetiti novim izazovima.

Pomoćni trener Igor Pezelj: Kada smo išli na četvrtfinalni susret Kupa protiv Medvešćaka u Zagreb Pezo je izjavio nešto što sam obećao citirati ako kanta stigne u Rijeku. "Gdje moja guza sjedne trofeji dolaze" - rekao je dokazano trofejni pomoćni trener. Danas u 14.30 leti za Perth na svjetsku juniorsku smotru, pa nije isključeno da donese novi trofej.

Maser Andrija Zubović: Bimbo je jedan od zaštitnih znakova kluba, a od svojih miljenika uvijek će rado izdvojiti već spomenutog "Jeremiju".

Predsjednik Predrag Sloboda: Nikada nije postavljao imperative, ali je nakon osvojenog trofeja rekao "Danas mi se rodilo novo dijete. Nadam se da će biti još trofeja". Vjerovao je u ono što radi i u one sa kojima to ostvaruje. Uvijek je u svemu pronalazio pozitivu. Kao što sam reče "Idem u Nigeriju na mjesec dana da se odmorim".

Sportski direktor Zoran Roje: Čuma je čovjek koji je u Primorju cijelu vječnost i treba mu vjerovati kada kaže "Presjeklo me kada su stigli na jedan razlike". Na funkciji koju obnaša od ove sezone obavio je fantastičan posao. Dovođenje tri dubrovačka dragulja donijelo je toliko željeni trofej u Rijeku.

Direktor Damir Radonić: Stube je čovjek koji je preko 20 godina klupski operativac. Osoba koja često na bazen dolazi prva i odlazi zadnja. U jednom trenutku finala izašao je s bazena. Kada se vratio jedan je dio utakmice odgledao na nogama u kutu bazena. Na kraju je njegova sreća bila neopisiva kao i svih koji iskreno vole Primorje.

Navijačka potpora: I tih 300 navijača na tribinama u Zagrebu dali su svoj doprinos u osvajanju Kupa. Moram ipak spomenuti Davora Cara i Nikolu Frankovića koji nisu u sastavu zbog ozljeda, ali i Daniela Benića koji je Kup osvojio spomenute 1985. godine, Saleta Tiškivskog , barba Ćiru Kovačića kojemu i sa 87 godina nije bilo problema doći na poziv Primorja u Zagreb.

Tajnice Anita Gregorović i Vanja Sloboda: Namjerno ostavljen šećer na kraju. Dvije dame koje brinu o logistici, uvijek su na usluzi i sve obavljaju sa puno entuzijazma i sa smiješkom.

Ne zamjerite što je današnja priča duža nego obično. Riječki sportski heroji to su zaslužili. Krepat ma ne molat. Vidimo se na tribinama.