ABECEDA KAPITALA

24.09.2014.

Hrvatska stvarnost i novo porezno rasterećenje

Autor: Dejan Cvjetkovic

Što nam nosi novo porezno "rasterećenje" i koliko smisla u ovom trenutku ima njihovo uvođenje. Tko realno profitira, a tko gubi? Naplata poreza na dohodak zanimljiva je kategorija, te smanjenje svakog poreza dobro dođe, naročito ako imamo u vidu da se smanjuju izdaci na plaće i to bez ikakvog utjecaja na bruto plaće. Svako porezno rasterećenje je prihvatljivo. Pa zašto smo skeptični?

Kolumna Abeceda

No, sama mjera, neki  je već zovu poreznom reformom (hmhm), imala bi smisla kad bi kroz povećanje konkurentnosti poreznog opterećenja na plaće u kompletnom paketu restrukturiranja definirala smanjenje cijena komunalnih i javnih usluga.

Sam učinak očekuje se iz povećanja odnosno reorganizacije poreznih razreda, a ne iz smanjenja poreznih stopa, te se postavlja pitanje gdje i što ćemo izgubiti, jer logika nam govori da se uvijek negdje povećava kako bi se na drugoj strani smanjilo.

Stoji činjenica da smo tijekom proteklih godina radili isključivo na programima štednje, govorilo se isključivo o tome da je potrebno smanjiti troškove, smanjiti potrošnju, ne računajući pri tome na posljedice. I sad, konačno, nakon toliko godina, mijenja se percepcija vladajućih koji ovom mikro mjerom daju naznake da počinju razmišljati drugačije. A koliki utjecaj na financijska razmišljanja ovdje ima psihologija? Postavlja se realno pitanje, hoće li građani ovaj nenadani dodatni prihod stavljati na štednju, vraćati dugove ili ga trošiti. Analize američkih poticaja pokazuju da su građani od 200 USD poticaja koje im je Vlada odobrila oko 140 dolara stavljali na štednju, dakle uglavnom u banke, dok je u potrošnju išlo preostalih 60 dolara. Hrvatski prezaduženi građani teško da će ovaj mini poticaj iskoristiti za potrošnju, za pretpostaviti je da će on vrlo brzo završiti na strani plaćanja pristiglih računa.

Definirajmo slijedeće. Mjerom koju uvodi Država direktno gubi oko 2 milijarde kuna kroz gubitak poreza na dohodak. Ako znamo da nam privatna potrošnja čini oko 60% BDP-a, povećanjem potrošnje i poboljšanjem protoka novca očekuje se da bi Država mogla kroz povećani prihod od PDV-a, troška goriva realno, bez većih problema, nadoknaditi izgubljeno. Iako nam ovaj prihod od 30 kuna izgleda marginalan on u realnosti može ostvariti velike rezultate. Od skoka cijena dionica, povećanja cijena obveznica, što je slučaj u svijetu, psihologija može imati ogroman učinak na okolinu. Već mala promjena prihoda mijenja percepciju iz pesimizma u optimizam te u makroekonomskim očekivanjima može imati dalekosežne dobre rezultate. Hoće li praksa pratiti očekivanja ? Iskustva iz svijeta govore da hoće. Svaka mjera, pa makar i minijaturna, koja potiče povećanje potrošnje, po principu lego kocaka, daje zanimljive rezultate.

Da li u ovom volatilnom svijetu od ovakvih mikro mjera možemo očekivati i dolazak investicija? Obzirom da se kod nas ponovno medijski već najavljuje smjena vlasti, svakodnevno slušamo nove ideje bezidejnih političara, bilo kakva očekivanja da će strane investicije naglo pohrliti u Hrvatsku potpuno su promašena. Strani kapital očekuje sigurnost, strategije na duže periode, korekcije poreza i poreznih politika koje su dogovorene takve moraju i ostati, pa samim tim od stranog kapitala u ovom trenutku ne treba očekivati velike promjene. Makar dok ne stabiliziramo svoju fiskalnu i monetarnu politiku, te definiramo strategije razvoja i poreznih davanja na duži period.

Rekli smo na početku da ovdje netko i gubi. Dakle tko ovdje gubi? Na žalost jedinice lokalne uprave i samouprave. Jer od mase novaca koji prihoduju ostvariti će se naglo smanjenje. Pa će tako Grad Zagreb izgubiti oko 600 miliona kuna. Rijeka oko 60 miliona kuna. I što će se desiti? Ako znamo da je lokalna uprava već nekoliko puta gušena smanjenjem sredstava te sad realno stvarno nema mogućnosti pronaći novi modus gdje će štedjeti, desiti će se očekivano. Povećanje cijena komunalne naknade, povećanje cijena vrtića, evo mjesta gdje će se nadoknaditi izgubljeno. Dakle, dragi moji sugrađani, za dobitak od npr. 30 kuna morati ćete plaćati vrtić skuplje npr. 130 kuna. Ili, što je još gore, JLS jednostavno neće moći pomagati sportska društva kao do sad ili socijalne službe, već će za to ostati u budžetima nula (0) kuna. I tko je tu na dobitku? Još uvijek očekujemo pojašnjenje vlasti.

A što će se desiti dugoročno? Mi smo već duže vrijeme u procesu deflacije. I moramo znati da je deflacija puno opasnija od inflacije. Osim toga iz procesa deflacije se puno teže izlazi nego iz inflacije. U deflaciji se tržište ruši, ljudi odgađaju kupovinu, cijene nekretnina padaju dok cijene novca rastu. Čuvanje novca u bankama vodi nas u dužničko-deflacijsku spiralu što gledamo proteklih šest godina. I realnost govori da ćemo se uz predviđenu odnosno prognoziranu stopu rasta BDP-a od 0,3% do 0,5% vratiti na pred-kriznu stopu rasta BPD-a za 25 godina.

Budimo realni, koliko je to moguće, pa dajmo šansu procesu koji je započet, iako nam djeluje loše i neobećavajuće. Dajmo šansu plaćanju poreza na kamate, dajmo šansu kamatama na obveznice, dajmo šansu naplati PDV-a prema naplaćenom, a ne fakturiranom. Sjetimo se kako smo nasjeli na lijepe riječi 2003. godine. I gdje nas je to dovelo? Do farbanja tunela, suludih cijena cestogradnje, nevjerojatnih krađa novca. Razmislimo, jer nemamo puno drugih šansi.