Vinil je finil

03.04.2019.

Flip Flop Fatality – nije za mlake tulume

Autor: Vlado Simcich

Jedan sam dan otišao na probu, snimanje, štaliveć, ča metalcima Po metra crijeva, tu u blizini mog negdašnjeg kvarta. Odmah ispod dječjeg igrališta. Veliko atomsko sklonište napravljeno za slučaj invazije vanzemaljaca ili drugih vanjskih neprijatelja. Uveden sam, nakon kucanja o metalna vrata debljine nekoliko centimetara, u prostor, ugodno uređen, udoban. Prethodno sam se podšišao, da ostavim bolji dojam. Kratko sam upoznat sa sadržajem soba, ovdje pijemo, tamo je kontrolna soba, a ovo je glavni room.

Vava - Vinil je finil

S neskrivenim sjajem u očima uživam u pogledu na urednost, preglednost, pažljivo konstruiranu akustičnost zidova. Zaboravio sam narukvicu na zakovice, ali sam zato imao kariranu košulju, pa je sve proteklo u najboljem mogućem redu.

Malo smo porazgovarali o životu općenito, a nije manjkalo ni tema o muzici. Pokušali smo doći do rezultata tko je strastveniji u obavljanju posla, ali smo nakon kraće verbalne ping-pong partije zaključili da smo jednako duboko zaglibili i da nam nema pomoći. Prije nego li ću napustiti tu začaranu atmosferu skloništa za metalce, pjevač mi je onako usput tutnuo u ruku i neki CD. Veli Hrvoje ma to se malo zezam s frendicom i basistom, znaš ga, svirali smo i prije zajedno.

Sve se događa nekako hitro, pa sam brzinom munje pokupio poklonjeni album i krenuo put suhog asfalta. Zazvonio mi je mobitel, opet neka gnjavaža, potrajalo je pregovaranje, pa sam kutijicu s diskom odložio u pretinac auta. Inače imam ipak malo vremena se podružiti s bendom, a ne ovako zbog obaveza izjuriti i zaboraviti se pravo zahvaliti na albumu i na gostoprimstvu.

Napokon, nakon par mjeseci odlučio sam napraviti reda u autu pa sam razvrstao CD-e po kriteriju za otpad i za trajno čuvanje. U rukama mi se našao narančasti omot grupe Flip Flop Fatality, nedirnut, još uvijek u celofanu. Preda mnom je upravo put u Zagreb pa sam odlučio poslušati album.

The playground lives on sadrži osam stvari, instrumentale, a to me razveselilo jer nisam jedini entuzijast koji povremeno objavljuje uratke koji ne uključuju i tekstove. Pa mogu vas obavijestiti da ovaj trio ne svira bluz, da se komadi razlikuju jedan od drugog, klavijature su istaknute, ali ipak ravnopravne s bubnjevima i bas gitarom. I samo povremenim vokalizama koje su u funkciji, recimo to tako, sint tema, nijansa gore-dole.

Da, to nije muzika za mlake tulume na kojima se mladi znaju naći, već pjenušava igra instrumenata koja vas zagolica da se zadržite i više od pet puta na albumu, jer tu je elektronika odlično uklopljena u Lenino bubnjanje i Medotovo bas gruvanje, to je precizno sviranje s elementima industro rocka, slobodnih formi i Teksaškog masakra motornom pilom. Hrvoje, svojedobno je čak bio angažiran u grupi Grad, na tipkama se crno bijelog igrališta snalazi fino, ne tumara nepreglednim terenom ambijentalnih zvukova, već nalazi prave note koje vas vode prema temama koje su filmične i zavodljive, poput blještavih zraka milosti i prašnjavih gradskih ulica istovremeno. Putovanje s FFF počinje s Erosom onoga svijeta da bi završilo u Singapore Sunsetu, izvrsnim djelom gdje se otvaraju neobično svijetli trenutci, poetični i snažni. A sve ovo između je razigrani prostor slagalica, ljuljački, kamenčića koje su autori zatekli na svom putu od djetinjstva do današnjih zrelih muzičkih zahvata. Nije za top liste, ali otkad se dobra muzika traži isključivo po takvim mjestima?