Vinil je finil

07.03.2019.

Flint was a Prodigy

Autor: Vlado Simcich

Nešto iz vremena devedesetih mi se usjeklo u svijesti. Puno stvari je, naravno, ostalo izvan dohvata i manje su jasne. Ljudi poput mene su, dakle, nepouzdani. Ponekad se čini da stalno nešto izmišljam i lažem. No, ovo je fakt – koncert Prodigy u ljubljanskoj hali Tivoli, listopad 1997.

Vava - Vinil je finil

Ne mogu reći da sam pratio bend kao na primjer dječački zbor iz Beča na novim godinama, ali sam onim nestršećim antenama koje nam gdjekad znaju primati signale shvatio da ovi emitiraju testosterone nalik onim punkerskim. Zaobišao sam činjenicu da su im gitare nepostojeće na snimkama, bubnjevi izvučeni iz nekakvih kompjutera i sve u svemu, po inkvizicijskim kriterijima old skul tipa, ne spadaju u horizont mog zanimanja.

Ali na neki neobičan način moje su se emocije modificirale naspram Prodigy, u smislu intenziteta doživljaja. Najprije, prethodnih sam godina gulio njihove ploče na gramofonima u Palachu, narod ih je tražio, pa sam počeo uspostavljati stanovitu ravnotežu s tom elektronskom scenom koja je radikalno počela preuzimati klupsku stvarnost. Hoću-neću prilagodio sam se. I to mi je bila od nadahnutijih odluka koju sam donio. Dobro, postoje stvari iz tog diskursa koje nisam kopipejstao u svoj život. Naprosto, bomboni s pripadajućim učincima na mozak mi se nisu nikoliko dopadali pa sam ostao izvan te vrste otvaranja vrata percepcije. Ali to ne znači da sam ostao zakinut za monstruozne gruvove koje su proizvodili ovi Englezi. Pa je riječ je o drakonskom režimu sub baseva koji su rastvarali želučane sokove na atome, luđačkoj energiji njihovog frontmena koji si je pogrešno radio frizuru britvom guleći sredinu glavu i gurajući si razno željezo u nos ne mareći za strah izlaganju magnetskom polju koje mu je moglo otkinuti pola lica s lubanje!

On je zauzimao centralno mjesto svakog video spota, on je bio taj koji je šamarao gledatelje agresivnom pojavom, bijesnim keženjem zuba u kameru, i sve u svemu izgledao kao vođa bande kretena. Pa da, malo tko bi ga volio sresti u podzemnom pješačkom prijelazu, utjerivanje straha u kosti mu je pristajalo. Baš me zanima da l' su ga rado pozivali poslovično hladni Otočani na razne proslave pa mu se sklanjali s puta kada bi se pojavio u prostoru. Zaista se činio uvijek ekstremno gnjevan, kao da mu nešto izjeda utrobu i gušilo do prijetnje da će ga raznijeti na stotine komadića. Ali to je show biznis! Na svakom koraku i kontaktu moraš pokazati ono lice kakvo se od tebe očekuje, pa je tako i Flint bio, kako tvrde svjedoci, ugodan susjed, nimalo egocentričan, gotovo na razini bajkovitosti. Zgodan na svoj način, korektan, a na bini divlji i zabavan. Kažu brinuo se za životinje, nije pio šampanjac za doručak i nije odlazio u restorane gdje služe žive jastoge. Puno je vremena trošio na treninge, istrčavao maratone, navodno uz malu pomoć raznih kemijskih proizvoda koje nikada nije prestao uživati, nije koristio usluge taksi prijevoznika, zlobnici sada vele da to i nije toliko čudno jer je bio u silnim dugovima nakon rastave braka. Moderan je to život, ne valja se sablažnjavati takvim tokovima.

Da se vratim na početak priče. Zurio sam kroz prozor opela dok smo se vozili prema Ljubljani, krajolik je poznato promicao kraj nas. Pred dvoranom smo se odmah oprostili od mogućnosti nalaženja parkirnog mjesta. Otišli smo nekoliko kilometara prema jugu, zgurali na bankinu kotače i put pod noge do ulaza. Svi su došli na koncert, od porno zvijezda do rock muzičara, tv voditelji, transvestiti, nogometaši, kućanice, redatelji, prodavači. Nije bilo predgrupe, Tivoli pun do pucanja, nisam našao dobro mjesto pa sam se naglavce bacio s manje platforme da ugrabim bolje mjesto. Kako sam bio vitak upao sam kao igla u metar kvadratni slobodnog prostora, znojenje nije izostalo. Uz manji spektakl na binu su izletjeli ti tipovi. Svi su imali nosove bijele od nekakvog pudera. Rukavom su sačuvali ostatke za kasnije. Uši su mi se raspadale od herca, ova četvorica nisu prestala skakutati iznad nas. Imali su gromove u rukama i munje u očima. Bavili su se, očito, dugo vremena fizičkim aktivnostima sličnog oblika, bili su u formi, kardiovježbe, trbušnjaci, sklekovi, sve je bilo kako treba! Blistali su i fućkalo im se živo za rasipanje energije! Nakon sat i kvarat otišli su, a publika se počela razilaziti jer bilo im je dovoljno te adrenalinske injekciju koju su upravo dobili. Dok su uši još nastanjivali bumbari vozili smo se u tišini do doma. Čovjek ostane bez riječi nakon ovakvog iskustva.