Kolumna plitkih misli

23.01.2013.

Dreaming, dreaming is free

Autor: Vlado Simcich

Katkada se otvoreno udivljujem muzičkoj genijalnosti prijatelja i kolega s rock i pop scene, nekim njihovim inteligentnim kompozicijskim rješenjima i senzibilnim tekstovima kojima se suprotstavljaju degradiranim vrijednostima zastupljenim po medijima. Sva je sreća, zaista, da se mnogi od njih ne žele klonirati u samo još jedan šljašteći proizvod već se, unatoč podjarmljivanju TV centara, odupiru vulgariziranju domaće glazbe ne pristajući na vrijeđanje dobrog ukusa. Pitate se 'o čemu sad ovaj pak trabunja?

Kolumna Kolumna plitkih misli

Ipak, negdje vam se nazire odgovor da bi mogla biti riječ o onim superbudalastim reality emisijama u kojima se pjevaju pjesme. S odličnim voditeljima koji, ako treba, isto fino zaurlaju neku svoju uspješnicu.

Moja slaba tolerantnost nasproću srodnih emisija, koje nažalost i ja sufinanciram svakog mjeseca s 80 kuna, nije ipak posve neosnovana. Vidite, takve umotvorine ne stvaraju suverene pojedince. Ma kakvi. One oblikuju ljude po određenom kalupu – povodljive, nacionalno opterećene, indiskretne, sklone kičeraju i falšim svečanostima, karikaturalnom ponašanju. Teško bih im, autorima takvih ljepota, udijelio estetsku kategoriju. Ali, naravno, tko sam ja da prigovaram! Apsolutno neupućen i zakinut za zadovoljstvo sinkroziranja sa smislom za zabavu kao dotična gospoda, eto takav sam!

S druge strane, evo nešto i u moju obranu. Ja se stvarno privilegirano osjećam dok naprimjer već s doručkom zavrtim prvu ploču dana. Nek to bude, iz kaprica, Donovan. Škotskim su ga Dylanom zvali, kantautor, pomalo dosadnjikav, hipik, univerzalni vojnik ljubavi Amerike, Engleske, Japana, Rusije itakodalje. Njemu suprotstavim, malo kasnije da ne brkam kronologiju, modernog osamnaestogodišnjeg balavca Jakea Bugga. I na trenutak se osjetim pripadnikom stada koji ga obožava, ali se ne osjećam loše. Dovraga, od tog klinca čujem takav tekst i melodiju da pomislim zbog čega se ja toga nisam sjetio? Manjak talenta? 100% točno, odgovaram si.

Srećom, fleksibilan sam prema sebi pa si zadajem za domaći rad u sljedećoj inkarnaciji se poboljšati novim obrascima osobne estetike, braneći se kako god znam i umijem za svoju neovisnost od budućih, predviđam sportom i nacionalnim prenemaganjem, televizijskih poslova na hrvatskim frekvencijama. Da, jer slutim da se ništa bitnoga neće promijeniti.

Možete li zamisliti jedan moderan domaći film koji NE uključuje zgode kakvog brđanina (ima čačkalicu najčešće u zubima) ili otočanina (popravlja si frizuru u svakom izlogu) u sudaru s gradom? Napregnite si mozgovne mišiće, no do neke anomalije teško se dolazi u našoj kinematografiji. Ajde, neću bit do kraja okrutan jer dočekati kraj filma i takvog redatelja kao što je Tarantino je za mene također ko osvajanje Matterhorna, tojest neizvodivo.

Moja, nažalost samo, mediokritetska inventivnost traži ipak katkad neku trunku izvanrednosti, nepredvidljivosti, onoga što je izvan dosega vlastite imaginacije. Toga se u domaćoj produkciji, iz svih žanrova i polja djelatnosti, iznimno rijetko nalazi. E, a muzika (ponavljam se, znam, ali ne odolijevam izražavanju užitka kad napišem ovaj krasni internacionalizam suprotstavljajući ga sa sjeveroistoka uvezenim terminom glazbe), pogotovo naša, na jeziku koji guštam u pisanom i govorenom obliku, ima složeni zadatak – oduzeti mi pravo na realnost, zavesti me i dislocirati daleko i od partnerice ako treba, učiniti moju egzistenciju podnošljivom i nadahnutom, izolirati me od sebe samoga! Da, volim kad je muzika toliko agresivna i dominanta da mi oduzme pravo na misli i odvlači pažnju. Isto to očekujem i od knjige, filma, pa i ponekad barem od domaćeg TV programa.

Tko ne voli biti barem na dva sata dnevno anesteziran i pasiviziran od realija? Biti uvučen u kakvu dobro zamišljenu zavrzlamu, jednokratno odricanje od individualnog problema? Nisam taj.