Vinil je finil

03.10.2018.

Đoni je bio kul

Autor: Vlado Simcich

Jednog smo se dana, mi iz organizacijskog dijela kluba Palach, odlučili da bi možda ipak bilo zgodno pozvati na gostovanje taj sastav iz Zagreba. Istina, njihova dvoranska turneja 'Kad fazani lete' od koju godinu ranije, nije prošla onim zanimanjem kakvo se očekivalo, pa smo još uvijek oprezno vagali dal da ih stavimo u naš B pogon, koji smo održavali u hladnom stanju u dvorani 'Lovorka Kukanić' ili pak jednostavno odsviraju to što imaju, tih nekoliko hitića, u matičnom prostoru kluba. Stvar je krenula u reklamiranje.

Vava - Vinil je finil

Toni i ja smo uobičajno, nakon noćnog puštanja ploča krenuli u gerilsku akciju ljepljenja plakata. Na mjestima na kojima se to najstrože kažnjavalo. Bilo je dovoljno mjesta i za marketing ostalih događaja. Jasno, nije ih bilo pa smo si dali oduška. Oko dva ujutro sam se ukrcao u krevet i zaspao k'o klada.

Telefon, crvena 'iskra', je zazvonio prerano što se mene ticalo, a Toni je, kao u zanosu božićnog slavlja, recitirao stihove Đonija B. Štulića. Pitao sam ga, kad je dovršio citat, osjeća li se dobro. On mi je otpovrnuo da je super. Pa zašto me onda budi u ovo nedoba, zanimalo me. Kaže mi: "Karte idu ko lude". "Za briškulu?" još zbunjeno trabunjam, a onda shvatim da ćemo večeras u novu avanturu obreda nadoštukavanja bijelih pasica s informacijom 'prebačeno u Lovorku'.

Dan kad je Azra došla u Rijeku bio je uobičajen, kraj osamdesetih, nešto se šuškalo i šaputalo da bi im to moglo biti zadnje ukazanje kod nas jer da će Đoni ići u solo vode. Ja nisam pridavao toj informaciji previše značaja jer me nikada nije zahvatila azromanija, iako su sve mlade gospodične za koje sam se nekada zanimao iskazivale nevjerojatnu količinu oduševljenja nad gore spomenutim likom. Pih, žene imaju stvarno čudan ukus! Neke su mi se i osobne povjerile da bi rado i kleknule pred njim. Kao da je on kakav oltar, štatijaznam. Ali mesije su oduvijek poželjne u ljudskom umu, a kad se rijetko ukažu s takvom karizmom onda milodari padaju na sve strane u punom iznosu, dakako.

Pozdravili smo se s članovima grupe, a čak se ni On nije ustručavao stisnuti ruku. Tonska je prošla u sporom ritmu, pa su se momci poslije dobro najeli mesnih prerađivina s roštilja. Kad se, oko osam navečer, dvorana počela puniti znali smo da će se prostor dupkom nakrcati. Sat kasnije, bend je izašao, Pjevač/Gitarist je zauzeo svoje mjesto, mogao je početi misni obred. Nešto manje od tisuću gledateljica i njihove pratnje nisu samo zurili u propovjednika već su zborski pjevali. On je također znao sve svoje pjesme i melodije, nije se štedio, strastveno je urlao, navlačio žice po gitari, povremeno nešto i fulao, ali nikog nije smetalo, jer se crkva pretvorila u jedno biće. I mene je nemir pomalo svladao, iako sam i dalje dvojio u njegovu iskrenost. Bio sam mlad pa si opraštam.

Kamo god sam se htio pomaknuti bilo je tijesno, pa sam se ugurao u desni kantun gdje je zvuk bio najmanje loš. Đoni se obilno znojio, a ni ostatak sastava nije zaostajao za ovom nehigijenskom navikom. Kad je prošlo dva sata, otišli su na pauzu. Kao, završili su koncert. Toni je bio u njihovoj garderobi i dogovarao još jedan koncert, al' taj neka bude u Palachu. "Ok!" glasio je Đonijev odgovor. Vratio se natrag među svoju pastvu te ih najprije okupao s pet pjesama nakon čega je objavio svoju odluku da će se ukazati i sutra u klubu. Ali, zaprijetio je: "U osam počinjemo sa svirkom." Nitko nije tražio bis, nije bilo barufe, moglo se na autobuse pa doma. Jer sutradan dolazi jako brzo.

Morao sam se nacrtati već u pet popodne dole zbog tonske probe, otvoriti ova pa ona vrata, da se unese oprema i ostalo. Pola sata kasnije bend je već štimao instrumente pa su pomalo sviruckali. Ništa užurbano, nešto bluza, pa neke rokenrol standarde, izbjegavajući repertoar Azre. Nakon dva i pol sata probavanja, pokušali smo ih uvjeriti da bi bilo kul da sad odmore jer moramo otvoriti ulaz. Đoni nije tip od previše razmišljanja pa je rekao: "Mi ćemo još malo svirati, a pusti ljude nek uđu." I šta ćemo nego ga poslušati.

Kontakt s prvim gledateljima je bio prisan iako, naravno, bilo je bizarno da ne puštam ploče nego ovi već sviraju. Poslije su polako napravili prijelaz s tog čudnog engleskog jezika na domaći jer se klub punio pa je publika bila željna narodnih kitica, a ne tih američkih. I tako, došlo je uskoro i jedanaest navečer kad se Palach počinje prazniti, ali Azra nije odstupala ni milimetra s bine. Konačno, netko iz benda mu je na uho priopćio da je malko umoran pa dal bi bilo ok, nakon šest sati, i nešto popiti. Đoni se složio, pozdravio svoju janjad i to je bilo posljednji put da sam ga vidio uživo.