Paviljon Ri

22.10.2019.

D'Annunzio i nafta

Autor: Velid Đekić

Jeste li primijetili kako se u riječkoj priči o D'Annunziju ključne stvari objašnjavaju iracionalnošću?

Paviljon Ri / Velid Đekić

 

Il Comandante je u toj perspektivi osoba impulsivna i nepredvidljiva, on je politički avanturist (tragom čega mu je riječka epizoda neočekivana avantura), također hiroviti egocentrik, umjetnik i narcis. On je strastveni govornik, zavoditelj masa, u ženskom okruženju erotoman. Nema što ne bi dao za propagandni spektakl s njime u središtu, otuda letački upad na bečko nebo s bacanjem letaka na neprijateljsku prijestolnicu i noćni upad torpiljarkom u Bakarski zaljev (la Beffa di Buccari). Ludo će se suprotstaviti i vlastitoj „majci Italiji“, ako treba, zbog čega se u Rijeci našao pred topovima talijanske vojske.

U jednu riječ, D'Annunzio je osoba koja se ne obazire na razum i razumna očekivanja, pa je njegova pojava u Rijeci eksces, kao i valjda sve što se s njim i oko njega u gradu dogodilo.

Kako promašen ključ za čitanje priče. Presudno važne sastavnice njezine fabule satkane su od vrlo čvrsta racionalnog štofa.

Zašto Rijeka?

Činjenica da je Rijeka nakon njegova istjerivanja iz grada na koncu ipak pripala Italiji upućuje kako je Il Comandante svojom „iracionalnom“ akcijom prisvajanja Rijeke itekako racionalno pripremio teren za ono što se službena Italija neposredno nakon Prvog svjetskog rata ustezala učiniti otvoreno i glasno. Za državu koja se na pobjedničkoj strani našla dvojbenom promjenom klupskog dresa usred ratne utakmice, dakle s nejakim poratnim pregovaračkim vjerodajnicama u rukama, nije bilo uputno postavljati teritorijalne zahtjeve izvan već dogovorenih, pa je pribjegla okušanom receptu, slanju paravojske. A paravojska kao paravojska, uvijek čini ono što ne mogu ili ne smiju regularne snage. I takvo polazište i takvo dolazište D'Annunzijeve riječke epizode zato su s državnog stajališta prilično jednostavna matematička operacija, izračunljiva običnim kalkulatorom.

Pitanje koje slijedi glasi – zašto je Italija gorljivo zagrizla za Rijeku, ne ustručavajući se ući zbog nje u paravojni i diplomatski rat s pobjedničkom savezničkom stranom kojoj je u tom trenutku pripadala?

Jeste li primijetili kako se u riječkoj priči o D'Annunziju ključne stvari objašnjavaju iracionalnošću?

Odgovor je u jednom elementu iz cjeline priče koji se u redovnim razmatranjima kontinuirano zaobilazi, a otkriva razloge vrlo racionalne naravi zbog kojih je Italija poželjela dobiti upravo Rijeku u svoje državne ruke. To je element zvan nafta.

Talijansko naftno tržište toga vremena u cijelosti je u rukama stranih naftnih kompanija. Kupci su, među njima i sustav državnih ustanova, kao jedan od posebno važnih kupaca, izravno ovisili o dvama stranim trustovima, o američkom Standard Oilu i britansko-nizozemskom Royal Dutch Shellu. Standard Oil je na talijanskom tržištu djelovao putem tvrtke Societa italo-americana per petrolio (SIAP), a Royal Dutch  Shell je svoje ekonomske interese ostvarivao putem tvrtke Nafta. Takva pozicija posebno je odgovarala Standardu Oilu, koji je mogao gotovo monopolistički diktirati cijene uvezene naftaške robe, držeći ih na visokoj razini i izvlačeći enorman profit.

Vlastita, talijanska proizvodnja s tim se  kompanijama nije mogla nimalo nositi. Ne računajući rafineriju u Trstu, koja se u državnom okviru Italije našla  po okončanju rata i koja je ubrzo potom prešla u vlasništvo Standard Oila, prerada se u Italiji početkom 1920-ih odvijala u sitnim, manufakturnim pogonima. Da bi se zemlju izvuklo iz takve političko-gospodarske ovisnosti – suvremenu neovisnu državu u 20. stoljeću nije moguće zamisliti bez vlastite naftne industrije, pogotovo što u talijanskom slučaju na dnevni red uskoro dolaze i osvajački planovi nove, fašističke vlasti – talijanska vlada zaključuje kako je došao trenutak kada se mora pristupiti izgradnji domaće naftne industrije, kojom bi se izvuklo iz stranog stiska u tako važnom gospodarskom i vojnom segmentu.

Preuzimanje Rafinerije

Već je pokušaj oslanjanja regularnih talijanskih vojnih snaga u Rijeci o Rafinerijine derivate, zabilježen prvih poratnih dana, vrlo brzo skrenuo pozornost talijanske vlade na posebnu ulogu što ga za tu državu može odigrati riječki naftaški pogon. Taj je zaključak dodatno osnažen primjećivanjem velike zainteresiranosti američkih naftnih kompanija za kupovinu rafinerija na tlu nestale Austro-Ugarske. Standard Oil je već bio kupio rafineriju u dotad austrijskom Trstu, pa se na Apeninskom poluotoku nipošto nije htjelo zakasniti s vlasničkim preuzimanjem velike riječke Rafinerije. Standard Oil je pokazao zanimanje i za kupnju riječkog naftaškog pogona, započinjući razgovore s Riccardom Zanellom, vodećom osobom Slobodne Države Rijeka. U Italiji zaključuju kako se Rijeke valja domoći čim prije i pod svaku cijenu. Čekanje na konačno određivanje državne pripadnosti Rijeke u takvim je okolnostima moglo biti pogubno.

Jeste li primijetili kako se u riječkoj priči o D'Annunziju ključne stvari objašnjavaju iracionalnošću? Talijanska vlada namijenila je riječkoj Rafineriji ključnu ulogu u planu izgradnje snažne talijanske naftne industrije. Ona je morala postati, prema njenoj formulaciji, „jezgro talijanskoga naftnog programa“.

Nakon što su se prosinca 1921. sastali predstavnici talijanske Kraljevske mornarice i Rafinerije, te definirali preduvjete pod kojima bi se pristupilo promjeni vlasnika, uslijedio je nov važan sastanak za daljnju sudbinu riječkog pogona. U kabinetu ministra pomorstva, kojeg je talijanska vlada zadužila za taj posao, okupili su se siječnja 1922. ministri vanjskih poslova, industrije i trgovine, financija, poljoprivrede, također predstavnik ministra javnih radova i generalni direktor Državnih željeznica. Prema zaključcima stog sastanka, osnovat će se Rafinerija kamenih ulja, dioničko društvo, sa sjedištem u Rimu. Talijanska vlada bit će izravan partner u poslu i otkupit će apsolutnu većinu dionica. To je bio prvi slučaj u toj zemlji da je država postala dioničar jednog poduzeća, što je još jedan pokazatelj važnosti koja se u toj državi pridavala riječkoj Rafineriji. Da bi se posao realizirao, zbog pravnih razloga bilo je neophodno osnovati još jedno društvo, s istim imenom i anonimnim dioničarima, ali sa sjedištem u Rijeci. Ono je osnovano 1922. pod nazivom Rafinerija mineralnih ulja a.d. (Raffineria di Olii Minerali Societa Annonima, skraćeno ROMSA).

Što je talijanska Vlada učinila sa svojim riječkim rafinerijskim vlasništvom? Nakon što se travnja 1926. donijelo odluku o osnivanju državne naftne kompanije Agip, u studenom te godine Agip kupuje riječku Rafineriju, a ona postaje „zametak industrijskog dijela novog poduzeća“. Kao njegov jedini pogon i kao najveći pogon te vrste u Italiji, riječka je Rafinerija pretvorena u Agipov Proizvodni odjel (Sezione industriale).

Inzistiranje na Rijeci kao ključnoj rafineriji u prvoj, presudnoj fazi razvoja talijanskoga naftnog gospodarstva nije prošlo bez otpora u vlastitoj sredini. Agip je bio kritiziran tvrdnjama da riječka Rafinerija, sa stajališta opskrbe talijanskog tržišta, ima vrlo loš zemljopisni položaj. Ujedno da je, u slučaju ratnih događanja, zbog tog zemljopisnog položaja previše izložena  napadima i time kao energetski oslonac zemlje vrlo nepouzdana.   

U Agipu se, međutim, nije tako mislilo. A to znači i na najvišoj državnoj razini. Kao rafinerija kapacitetom bez premca u novim državnim okvirima Italije, Rijeka je bila previše krupan zalogaj da bi ga se olako ispustilo iz ruku. Talijanskoj je državi u tom trenutku bio hitno potreban velik i snažan pogon za preradu nafte, trebao joj je industrijski objekt u punom smislu te riječi, dovoljno snažan da od njega krene inicijalni korak u procesu izgradnje vlastitog sustava za podmirivanje potrošačkih potreba na cijelom teritoriju zemlje. A čemu počinjati od nule, kad se upravo takav pogon, riječki, već ima u rukama?

Vojska u postrojenju

Godine 1924. u Upravno vijeće riječke Rafinerije ulazi najistaknutiji pripadnik fašističke stranke na riječkom području, kapetan Giovanni Host-Venturi. Riječ je o osobi koja je 12. rujna 1919., u trenutku D'Annunzijeva ulaska u grad, oduševljeno dočekala Comandantea s tri čete dobrovoljaca. Ujedno čovjeku koji se prihvatio poslova rektora (ministra) obrane samoproglašene D'Annunzijeve države, a od 1939. i dužnosti ministra u Mussolinijevoj vladi. U isto doba kad i Host-Venturi, članom je Upravnog vijeća pukovnik Angelo Melillo. Trend nazočnosti vojnih lica u Rafinerijinoj upravi s godinama će se nastaviti, uključujući predstavnike Ministarstva rata, u čije ime 1929. članom Upravnog vijeća postaje general Giuseppe Cortese.

Gdje vidjeti u tom nizu događaja, s D'Annunzijem kao početnom realizacijskom točkom, slučajnost i nepredvidljivost? Iracionalni samodopadni umjetnik D'Annunzio da se riječkom akcijom oteo kontroli i čini u Rijeci to što čini na svoju ruku? Baš kad riječki naftaški pogon treba Italiji kao suho zlato?   

Ima igara skrivača koje u naknadnim čitanjima ne mogu sakriti baš ništa, sve je u njima postavljeno toliko racionalno da racionalnije ne može biti. Najobičniji državni kalkulator, rekoh vam: umjetnika uključiš, kad ti zatreba za posao, pa isključiš, kad posao odradi. Državi dobro, a i on naplaćen, pa se nema zašto buniti. Da se umiri umjetnička taština, jer znate već na kakvom su ego-tripu ti umjetnici, evo mu na dar Vittoriale, evo mu svakojakih titula, ulica, spomenika…

Tagovi:
Sviđa se korisniku:

Ukupno <3: 1