Kolumna plitkih misli

08.05.2013.

Cinemascope De Lux

Autor: Vlado Simcich

Sjeo sam u samo dno kina. Kada god mogu napravim upravo tako – zavalim se u stolicu, koljenima podbočim naslonjač ispred sebe, parkiram si laktove na ručke, ako su obje slobodne to je premija, čekam da počne projekcija. Kokice izostavljam s repertoara. I uglavnom iskapčam mob. Barem da ne zvoni, vibriranje toleriram. I nisam od onih koji dođu amo hrkati, odmoriti se od dnevne jurnjave, tako da me nećete ondje zateći kako dišem teško i duboko kada se upale svjetla u dvorani. Za eventualne komedijaške epizode iz mog života vjerojatno ćete morati posegnuti u neku drugu situaciju. Recimo dok sviram. Ta vrsta aktivnosti uglavnom ne izaziva ovacije. Možda zijevanje.

Kolumna Kolumna plitkih misli

Kad se skonča projekcija, ostajem tvrdoglavo sjediti u sve praznijem gledalištu, katkad me moraju preskakati ostali posjetitelji, ali srećom po njih nemam tako duge noge pa se nekako uspijevam usukati a da mi pritom ne moraju niti koljena dotaknuti. I kad se na koncu pojavi godina snimanja na crnoj pozadini tad i ja skupim sve svoje odložene stvari sa susjednog stolca i krenem put izlaza. U Art kinu, što je vrlo lijepo, vas nitko od osoblja ne gleda mrko i poprijeko ukoliko poželite učiniti baš takvo što.

Zanimljivo, to naše umjetničko kino je stalno u modi, ali i izvan nje! Ondje dolaze znanci iz različitih segmenata društva, češće 'alternativne' provenijencije. Neke bi naravno čovjek poželio utrpat u jedan file i stisnut tipku koja nam omogućuje brisanje iz memorije zauvijek, no kako nismo računala najčešće moramo jako dugo vremena pohranjivati različite, željene i one obratne, podatke dok nam konačno vlastita memorijska kartica polako ne počinje 'štekati' i selektirati stvarno važne poznanike od onih drugih. S kojima smo dakle također nekada davno trošili sate i dane na brbljanje, duge govore bez stvarnog učinka na budući život. Eventualno na uzgoj mizantropije i blaži oblik migrene. Razumljivo da više ne žudim previše za tom vrstom socijalizacije.

E, a, paralelno je i demode zbog neodoljivih mamaca koji pristižu iz onih pravih, velikih, komotnih kino-sala, gdje se nuđaju kokakolefantemjehurići, čokoladice s marsa, kikirikiji najfinijeg proizvođača, prikazuju blokbasteri s budžetom od milijardu i nešto sitno novaca. Američkog podrijetla, znate tu sortu filmova – ekscesno pretjerivanje u akrobatskom akcijskom prenemaganju, demonstracija nasilnog uličnog žargona, krvarenja ljudskih ekstremiteta u neograničenim količinama ili pak, sasvim naopako, manifestacija pseudoromantike, mudrolije i savjeti iz bračnog, roza obojanog, života. Kad ovo dvoje usporedimo nalikuje mi malom, ali sasvim pristojnom kulturološkom građanskom ratu.

Ali hej!, također moram priznati da mi evo nije osobito zanimljiv ciklus indijskog filma. Recimo da mi nisu jača strana. Baš ti Istočnjaci. Kažu da ondje svakodnevno četrnaest milijuna gledatelja posjećuje kino dvorane ne bi li pogledali više od tisuću nacionalnih filmova koliko ih se godišnje snimi! Dži-zs! Ili, prikladnije, Viš-nu! Uopće ne želim u ovom dijelu teksta povlačiti paralelu s domaćom kinematografijom. Previše predvidljivo.

Netom prije toga na rasporedu je bio ciklus suvremenog brazilskog filma! Uhuh, slike kakve su se dale vidjeti s tih razglednica svakako nisu kršćanski puritanske, već opake drame egzistencijalističkog okusa, bez vrdanja i lagarija, ili spinova američkih restauratora istine. Sve zanoktice su nestale tijekom jedne projekcije, to vam mogu reći! Ukoliko vas slučajno zanima koje – 'Nije slučajno'.

Moji su favoriti Talijani. Od svih kinematografija na svijetu ova mi je najdraža. I, dakle, obično su takva prikazivanja tih lijepih filmova u našem lokalnom cinemascopeu de lux začinjena prigodnim uvodnim govorom njihovog konzula uz kojeg dobijemo i kvalitetnog simultanog prevoditelja pa kad dotični gospodin zaključi svoje predavanje počinje, nema iznenađenja, film!

Tu vas vraćam na sam uvod ovog teksta... i dodajem...

Jako je ugodna, i na neobičan način utješna, spoznaja da je izvan zidova kina počela i noć, pa se lakše ufuram u ritam vremena kojeg pratim na platnu, svijet je stao, a sve ovo počinje nalikovati snu. U ovakvom stanju sam spreman proživjeti i ostatak života, pa da! Za te posebne prilike, odlazak u Kino, se i obrijem. Da ne izgledam kao i inače. Zapušteno.

Tagovi:
Sviđa se korisniku:

Ukupno <3: 2