Medalje su od zlata, ali šutnja nije

27.06.2012.

Boris Ilić, osvajač prve svjetske sportske krune za Hrvatsku (II)

Autor: Velid Đekić

Znate li razliku između stavova i činjenica? Zdravorazumska logika kaže kako činjenice ne možete mijenjati, one su takve kakve jesu, dopadale se nekomu ili ne. Nasuprot tomu, stavovi bi trebali biti nešto što možete mijenjati, ovisno o aktualnom osobnom iskustvu, promjenama svjetonazora i sličnom.

Boris Ilic

Ipak, u slučaju prve zlatne medalje za Republiku Hrvatsku osvojene na svjetskim sportskim prvenstvima, medalje koju je Hrvatskoj donio jedan Riječanin, uporno se susrećemo s glavama koje misle obrnuto. Misle kako su stavovi nešto trajno zacementirano (ako treba, koristeći armirani beton, od kojeg se sve odbija), dok su činjenice podložne promjenama, zbog toga i manje važne. 

Povod za prethodne retke? Ovih dana opetovana tvrdnja da je prvo svjetsko sportsko zlato donio Hrvatskoj naš sugrađanin Dinko Beaković, okitivši se medaljom na Svjetskom prvenstvu u boćanju 1993. godine. Izrekao ju je Tomislav Karamarko, prvi čovjek HDZ-a, na riječkoj konferenciji za tisak upriličenoj u povodu prelaska Beakovića, dosadašnjeg člana PGS-a, u redove Karamarkove stranke. I to slavodobitnim tonom, što  ovdašnji medijski poslenici nisu propustili prenijeti, urbi et orbi.

A možda i nisu trebali, jer ona nije točna. Beakovićev najveći sportski uspjeh valja itekako cijeniti, on je jedan od vrhunskih sportskih dostignuća ove zemlje, štoviše vrhunski rezultat u svjetskim okvirima, na čemu mu zdušno kapa dolje. Ali, unatoč svim tim sjajnim činjenicama (da, eto, to su činjenice), već neko vrijeme javno je zabilježeno kako je premijerno međunarodno sportsko zlato donio Hrvatskoj jedan drugi Riječanin i ne postoji razlog zbog kojeg bi imalo smisla pripisivati Beakoviću ono što mu se pripisati ne može. Ma koliko se to puta i s kojeg mjesta pokušavalo činiti.

Netko će reći kako neistinitu tvrdnju nije kazao Beaković, nego njegov novi politički šef. Možda, ali nevažno. Ako je šef pogrešno instruiran, pa ne zna što govori, ili nije pogrešno instruiran, ali mu kalkulator za marketing kaže da zanemari istinu zbog nekih drugih dobitaka – bravo za takvog šefa. No, rekoh, nevažno je, jer je uz njega sjedio upravo Beaković, koji se baš nije pretrgao od skidanja s kože neistinite tvrdnje koja mu se za nju uporno lijepi. Niti jučer, niti danas, nije npr. šapnuo nadređenima: „Čujte, za dobro i Vama i meni, bolje je da priču o navodno mom prvom svjetskom zlatu ostavimo već jednom po strani, od nje više štete nego koristi“. Jer tako zahtijevaju činjenice.

A tko je, prema njima, osvajač prve svjetske zlatne medalje u sportu za Republiku Hrvatsku? Tko je željan znanja znati, lako će ga naći. Na portalu Moja rijeka 11. listopada 2010. objavljen je članak pod naslovom istovjetnim onomu što krasi napis koji upravo čitate. Razlika je tek u pridodanom rednom broju, koji sugerira kako je riječ o nastavku već obrađivane teme. Ponavljanje temeljnih informacija kao majka znanja? Uzaludan posao, kažu mnogi. Možda su u pravu. Ali, možda je i to samo stav, njihov, pa ga (prema jednoj teoriji) ne treba uzeti kao nešto apsolutno kruto i nepromjenjivo. U to ime…

Boris Ilić stao je na postolje rezervirano za svjetske prvake na Prvenstvu svijeta u full contactu i kick boxingu u Parizu 1991. pobjedom u disciplini low kick, donoseći time prvu svjetsku sportsku krunu upravo osamostaljenoj Republici Hrvatskoj. Prvenstvo je održano od 6. do 8. prosinca, a naša reprezentacija nastupila je samo nekoliko mjeseci nakon što je svjetska organizacija za te sportske discipline, WAKO, priznala Hrvatsku kao punopravnu članicu. To je našoj reprezentaciji omogućilo da u Parizu nastupi među više od 20 državnih reprezentacija, koje su u Pariz dovele 280 natjecatelja. Naši su sportaši iskoristili prigodu za promociju novostvorene države. Pomoć u organiziranju i pokrivanju troškova putovanja pružili su hrvatski iseljenici u Francuskoj, oni su bili i naši tamošnji najveći navijači. U povratku, reprezentativci su autobusom kojim su putovali dopremili pomoć u hrani i odjeći, upućenu ratom zahvaćenoj Hrvatskoj iz francuskog Caritasa.  

U trenutku odlaska u Pariz, Ilić je bio članom riječkog Centra borilačkih vještina Lučki radnik, u kojemu je bio osnivač i trener. U Francusku je stigao kao međunarodno dokazan sportaš. Godine 1988. osvojio je titulu svjetskog viceprvaka u savate boksu, a 1989. ponovio je taj uspjeh u full contactu. Deset godina potom, nažalost, zauvijek je napustio ovaj svijet u prometnoj nesreći.

Pametnom dovoljno. I u Ilićevo vrijeme i danas.

Tagovi:
Sviđa se korisniku:

Ukupno <3: 4