Vinil je finil

23.04.2019.

Blues up and down

Autor: Vlado Simcich

U devedesetima sam živio na raznim adresama, od Rijeke, Ljubljane do Zagreba. Nigdje kao gostujući muzičar, ništa slično tome. Nanosio me val istraživanja za novim zvukom, privlačila su me mjesta gdje se održavaju žive svirke, svejedno jesu li su imena izvođača afirmirana ili ne. Upadi su uvijek bili pristupačni, osoblje ponekad i ljubazno. Publika usredotočena ili sasvim dezorijentirana, kao kad se nađete na jazz koncertu, a vaš omiljeni muzičar je na primjer Tommy Lee. Potražit ćete vrlo brzo sklonište na izlazu iz kluba.

Vava - Vinil je finil


Često sam na takva mjesta odlazio sam, kao papak, bez ikakvih ambicija, promatrajući jedne kako teturaju od pretjerane cuge, druge što žele biti okruženi ljudima koji imaju dobru energiju. Vremenom sam stjecao dobru kondiciju pri reakcijama sinkroniziran s unutarnjim pulsom, znao sam izbjeći pogrešne, agresivne osobe, one ratničkog tipa. To što je katkad takvo ponašanje izazvalo osjećaj nedostatka poštovanja suprotne strane, nije me užasavalo, ni najmanje.

Uvriježeno je mišljenje bilo da je sveprisutnost nužna, valjalo je biti poput kazaljke na satu, uvijek vidljiv i dostupan, ali istodobno i odmjeren, precizan. Nalaktit se kraj DJ-a, ako je bio kul i po mogućnosti virtuoz u odabiru pravih stvari za određeni trenutak, tako da pukne krv u sljepoočnicu i poželiš skočit na podij, razmrdat kukove k'o Elvis, lijevo desno, pričekat opet neki dobar rif, odsvirat po zraku gitarski solo. Ali takvi su majstori bili rijetki pa si razmijenio tek pokoju muzičku želju, s umjerenim šansama da se ona i ispuni, i vratio se natrag grliću boce liznuti to što si već pio.

Kad stojiš za gramofonima ne možeš bit sramežljiv, jok, zauzimaš stav kao da držiš motivacijski govor pred raspucavanje penala na finalu svjetskog prvenstva! Pokažeš da znaš šta radiš. Tako sam barem sebe zamišljao. Dok se nije jednu večer ukazalo sedam pripadnika zeengi, a jedan od njih, svakako najodvažniji, pristupio je prozoru s kojeg je virila moja antipatična njuška i poručio mi, s ručnom granatom stegnutom u prstima, da izvolim zavrtjeti kol'ko treba puta zaredom E, moj druže beogradski, jer u suprotnom će on – vidiš ovu iglicu s krugom?, e to ti se zove osigurač – Palach poslati u tri-znate-već-čega! S radošću sam napravio zaokret prema domaćim budnicama, dakako, momci su razgaljeno zveckali oružjem, a ja sam objavio da je mom puštanju ploča došao kraj nakon sedmogodišnje karijere.

Otputovao sam i bio u tom pokretnom stanju nekoliko godina, bez novina pod pazuhom, možda s kojom knjigom u ruksaku gdje su bile spakirane mudande, obične bijele majice, četkica za zube s pripadajućom higijenskom tubom, šugaman i ništa za jest. Malo se zgrčiš pa te prođe glad, na bilo kojoj željezničkoj ili autobusnoj stanici da si se našao. Život je katkad prava arena, gladijatori ne moraju biti nužno ljudi. Svašta te može dokrajčiti. Naučio sam, stečenim iskustvom, da se emocijama i psihički zahtjevnim stanjima može upravljati, filtrirati nepoželjne, selektirati one najvrjednije, ma koliko bile sićušne. Zviždukneš im i jednostavno te prate, ma gdje god da si krenuo.

Tagovi: