Paviljon Ri

18.04.2018.

Beatrice - prvi punk bend iza željezne zavjese

Autor: Velid Đekić

Vjerujem kako ćemo se oko toga lako složiti: glazba nije sport, nije plivačka jurnjava u bazenu na stotinu metara, pa da o jedva mjerljivom djeliću sekunde ovisi tko će postati dobitnik medalje, a tko će frustrirano gledati pobjednika sa strane. Nitko s imalo mozga u glavi ne ulazi u svijet glazbe zbog takvih i sličnih odmjeravanja snaga, u nj se ulazi zbog emotivnog, estetskog i svakog drugog zadovoljstva što ga ona može potaknuti.

Paviljon Ri / Velid Đekić

Pa ipak, to nas ne oslobađa potrebe da i u tom svijetu neke stvari ne stavimo na njihovo činjenično mjesto. Jasna kronologija zbivanja jedna je od tih stvari, želimo li dobiti potpuniji uvid u ovu ili onu glazbenu priču.

S tim mislima u glavi ovih sam dana u više navrata upućivao na slabo poznat podatak kako je riječki punk bend Paraf prva punk družina te vrste u Hrvatskoj, Jugoslaviji, te u kompletnom jučerašnjem socijalističkom dijelu Europe. Dečki su krenuli glazbenim probama 1976. godine (fanovi grupe rado ističu javnu probu pored zgrada u kojima dečki živjeli 31. prosinca), sljedeće godine prvi put javno istupili kao pankerska momčad u Parku Vladimira Nazora (danas Nikole Hosta) nenajavljenom izvedbom svojih prvih autorskih radova, a 1978. i najavljenom, u riječkoj Zajednici Talijana Circolo. Nastup u parku obično nazivam pretpremijerom, a onaj u Circolu premijerom hrvatskog punka.

Sto puta me pitajte i sto puta ću reći – javni korak Parafa u parku ljeta 1977. premijerni je punk performans u socijalističkom dijelu kontinenta, zbog čega Parafe valja smatrati prvim punk bendom istočne Europe. Znam i tko je drugi. Prema riječima članova ljubljanskih Pankrta (a tko upućeniji od njih samih?), oni su krenuli zajedničkim radom rujna 1977., nakon što je toga ljeta njihov budući menadžer posjetio London i donio svježe singlove Sex Pistolsa, Clasha, Dead Boysa i ostale punk bratije kući. Samosvjesni Slovenci znali su već tada kako nije lektira samo ono što nam nude u školi. Uslijedilo je preslušavanje donesenog i prve probe družine, u rujnu, što će reći u vrijeme kada je riječki trio već imao iza sebe nastup u Nazorovu zelenilu.

Fanovi s područja Jugoslavije na ovom će se mjestu lako nadovezati kronološkim podacima vezanim uz njima zanimljive izvođače, učini li im se to iz nekog razloga zanimljivim, što je posao koji im prepuštam. Osobno se na ovom mjestu u jugoslavenskoj punk priči zadovoljavam konstatacijom kako je za riječkom i ljubljanskom scenom krenuo nakon nekog vremena Zagreb (punk virus donijeli su u njega Pankrti nastupom u Studentskom centru prosinca 1977., inficirajući tamošnje glave zabezeknute performansom Lovšina i društva), u trećem poglavlju priče na scenu dolazi i Beograd. Tri vlaka na peronu, tri polazna vremena u voznom redu.

Rađanje punk scene u istočnoj Europi

Gotovo ništa od ovoga ne pišem zbog njih. Pišem ovo najvećim dijelom da bih proslijedio slabije poznate podatke te vrste o rađanju punk scene u istočnoj Europi, točnije u onom dijelu kontinenta koji se potkraj sedamdesetih nalazio odvojen od nas željeznom zavjesom. S mnogo manje javnih sloboda od nas koji smo živjeli u jugoslavenskom društvenom eksperimentu križanja Istoka i Zapada, djelomično čak socijalizma i kapitalizma, punk je u istočnoeuropske zemlje (ili, kako smo ih tada nazivali, zemlje realnog socijalizma), stigao osjetno kasnije, zbog čvrstog stiska tamošnjih vlasti. U sve zemlje nije ni stigao.

Tko je prvi punk bend iza željezne zavjese?

Njegov naziv je Beatrice. Grupa pod tim nazivom javila se u okrilju mađarske rock-scene i to još 1969. godine, što je podatak koji može djelovati zbunjujuće. Nastala je u Budimpešti, izvorno kao djevojački bend koji je izvodio obrade rock-standarda, ali su cure nakon nekoliko godina prestale radom, da bi se bend 1977. reformirao s promijenjenim članstvom i usmjerenjem prema disko i funk notama. Potrajalo je godinu. Jedan od bivših članova benda iznova je oživio priču 1979. s novom posadom i stilom, što je bila zasluga ponajprije novodošlog člana Ferenca Nagyja, frontmana i autora koji nije skrivao odbojnost prema tamošnjem establishmentu, političkom i glazbenom, u čemu su mu podršku dali Lászlo Lugossy (gitara), Attila Gidófalvy (orgulje), Lajos Miklóska (bas) i Tibor Donászy (bubnjevi). Novi, pankerski profil grupe svjedoci su opisivali kao susret hard rocka, ekscentričnog zvuka Franka Zappe i scenske energije Sex Pistolsa. Fanovi benda pretvorit će u mit trenutak kada je Nagy na nekom od koncerata dekapitirao živu kokoš i bacio je u publiku.

Samo mit ili ne, u međuvremenu je postalo manje važno, mnogo je važnijim podatak kako se vlast nije suzdržala od zabranjivanja pojedinih nastupa benda, npr. poput onog što je trebao biti održan o Parku mladih na Budinoj strani glavnoga grada, da bi se u drugoj fazi sukobljavanja s bendom priklonila suprotnoj taktici, nastojeći mu neutralizirati buntovan imidž otvaranjem medijskog prostora, što će grupu smjestiti u tamošnje srednjostrujaško estradno društvo. Na takvu se taktiku nadovezalo davanje prilike bendu da se 1980. pojavi kao dio izvođačkog paketa na nacionalnoj turneji starijih, standardnih rock-grupa Omega i Lokomotiv GT, čime su vremešniji rockeri htjeli skrenuti na sebe pozornost mlađe publike, što je dodatno nagrizlo imidž benda Beatrice u očima hard core sljedbenika, a svoje je učinilo i sudjelovanje u izvedbi pjesme koju je sponzorirao državni radio. Izvorna Beatrice prestala je radom 1982. godine, čime ostavljam po strani kasniju obnovu (reunion) benda. 

Unatoč takvom raspletu događaja 1981. godine, „sjeme zla“ grupe Beatrice je na budimpeštanskoj sceni vro brzo dalo izdanke u obliku novopokrenutih punk grupa Cadaver Eaters, Galloping Coroners, Orgasm, Control, Coitus Punk Gruop i Mosoly (na mađarskom Osmijeh). Prema njima, zvučni profil Beatrice činio se nevin. Pogotovo je to vrijedilo u slučaju vodeće nove punk grupe, sastava URH, koji je naziv dugovao inicijalima policijske radio-frekvencije, a čiju su pjesmaricu činile iskasapljene obrade Sex Pistolsa (ma što to značilo) i vlastite skladbe rudimentarnog zvuka. 

Nešto sjevernije, u Poljskoj, punk bendovi počinju se javljati 1979. godine. Ključna točka u tomu je Varšava, gdje su u prvom valu oformljene grupe Kryzys, Tilt, Pershing, Formit i Poland, njima se iz Gdanjska pridružio Deadlock. Do konca 1980. u Poljskoj je profunkcioniralo dvadesetak punk bendova, trend je eruptirao 1984. i nastavio se do 1985. godine. Evo još nekih imena s tamošnjeg popisa: Dezerter, Perfect, Brygada Kryzys, Republika, CDN, Toilet, Ciklon, Shosck, Shortage, Doom, Paralisis, Sewagwe, Degenration, Dead Organism, Delirium Tremens, Dissecting Room, Formation of the Dead, Plutonium Execution, Pathology of Pregnancy, Moscow. Podsjetimo kako je riječ o bendovima koji su djelovali u uvjetima vojne diktature.

Čehoslovački pankeri (treba li reći, danas češki i slovački) pridružuju se trendu od 1980. godine, osnivajući bendove: Patent, Jasná paka, Letadlo, Žába, Žlutý pes, Elektrobus, Extempore i Pražský výber, kasnije Plexis PM (izvedenica iz naziva Sex Pistols i Exploited). Iste godine kad i čehoslovačku scenu, punk infekcija dotaknula je istočnonjemačku, potičući na osnivanje bendova Itch (u Magdeburgu), Leftowers i Sewage (u Weimaru), Shut Up (u Geri), također bendova Zebra, Vorbidliche Planerfullung itd. Najznačajnije ime iz toga seta bio je sastav Pankow iz istoimenoga berlinskog predgrađa, formiran 1981. godine, koji će rad nastaviti i nakon pada Berlinskog zida.

Premijerni punk bend Estonije bio je sastav Propeller, pokrenut 1980. godine, a nekako u to doba ujedno su krenuli latvijski bend Dalderi i najpopularniji punk bend te baltičke države Pěrkons (Grmljavina).

Već iz tih podataka može se zaključiti kako je Jugoslavija za te sredine ipak bila nešto drugo. Istina je kako u njoj nisu uvijek i svima tekli med i mlijeko, kako je dio sudionika punk scene i ovdje dobio policijske dosjee, te bio ometan u svemu onome što nazivamo svakidašnjim životom, ali ipak ne u mjeri u kojoj su to bili sudionici istočnoeuropskih scena. Zbog toga je ovdje bilo moguće osjetno ranije osnivanje punk družina, pa kronologija istočnoeuropskog punka posljedično izgleda tako kako izgleda.

Vratimo se pitanju ima li kronologija u glazbi smisla, govori li nam ona nešto ili je tu na djelu prebrojavanje koliko anđela stane na vrh igle, kako se u neka davna vremena znalo predočiti besmislen posao za dokone ljude.

Da se Ferenc Nagy iz buduće Beatrice mogao 1977. lansirati preko mađarsko-jugoslavenske granice i produžiti dalje put Rijeke i Ljubljane, u susret istočnoeuropskim punk provoborcima iz Parafa i Pankrta, vjerujem kako bi mu srce zaplesalo u radosnom pogu. Nema toga što ne bi dao da je kronologija o kojoj govorimo na njegovoj strani. Nimalo ne dvojim bi li mislili isto Grzegorz Markowski (vokalist poljskog benda Perfect), Antonín Coufal (lider čehoslovačkog benda Patent), André Herzberg (vokalist istočnonjemačkog Pankowa) ili pak Urmas Alender (gitarist estonskog Propellera).

Tagovi: