Vinil je finil

14.03.2018.

Album 'Merika' Elis Lovrić: Dvanaest nemilosrdno iskrenih priča slomljene duše

Autor: Vlado Simcich

Napokon sam se odlučio otići do shopa i kupit taj CD. Dovraga, dobar dio toga sam poslušao već u studiju, Matej je bio uvjeren da je to nešto izvan dohvata ovog svijeta. I imao je pravo, jer prvu stvar kad mi je pustio, zaboravio sam disat nakon samo trideset sekundi 'ničega' osim glasa i akustične gitare! Oživljavao sam se poslije toga gutljajem vode i svježim unosom nikotina u pluća. Mrmljao sam si u ovratnik jakne kako to nevjerojatno zvuči, taj dijalekt koji mi je samo donekle blizak, a ipak dovoljno dalek i zatvoren da mi treba simultani prevoditelj iz Star Treka.

Vava - Vinil je finil

Elis Lovrić je kantautorica koja bi se, ako bi samo htjela, na svakom blesavom realitiju istaknula kao iznimno nadarena i bezobrazno talentirana pjevačica. No to nju uopće ne zanima pa je stoga ni gluhi glasači Porina nikad neće čuti. Pa, njihov je to problem.

Album 'Merika' sadrži dvanaest nevjerojatnih ispovjednih priča, nemilosrdno bačenih u vaše lice, i lijeva i desna hemisfera mozga postaju potpuno svjesne i gipke, spremne za konačnu predaju. Elis je okrutna u iznošenju kompleksnosti svojih emocija, ne daje mogućnosti da privremeno odahnete, a ne! Ona je pjesnik iznenađujućih detalja, dirljivo je ironična i na rubu je suza tijekom cijelog albuma, ali nikada ne zaplače. To rade njezini slušatelji, Elis se utjelovila u vama, a da to niste ni znali. Ukoliko vam to počinje ići na živce, prekasno je, jer ne možete njezinu interpretaciju a niti riječi kojima svrdla po vašem srcu jednostavno uzeti i baciti u zid, zgnječiti kao dosadnog kukca.

Moguće da sam oduvijek sklon ovakvim albumima koji promiču kulturu slomljenih duša, razbijenih iluzija i prohujalom vremenu mladosti, možda sam zaista predoziran boli Nicka Drakea, Tima ili Jeffa Buckleyja, izbrazdan uostalom i vlastitim promašajima i tjeskobama kojima nisam nikada nalazio pravi protuotrov.

Utoliko je snažnija i autentičnija Elisina na trenutke skrušena, a na trenutke ekstatična pjesma, gdje pritom nijedan aranžman ili produkcijski zahvat na 'Merike' ne odiše viškom dekorativnih prikrivajućih dijelova ili 'odvlačivača' pažnje s možebitnog nesigurnog glasa. Ma kakvi!

Elis dolazi iz nekog drugog doba, iz prošlog stoljeća, svakako, onomad su se snimali zabavni filmovi, različitih žanrova, redatelji su bili sve bolji i bolji jer su i posegnuli uskoro i prema digitalnim trikovima, fokusirajući  se na spektakl, a onda polako zaboravljajući na ono važno – ljudskost. No, Merika se opire modernim imperativima, egzistira izolirano od glavnih struja, ne manipulira strahovima, ne prijeti svakovrsnim grozotama političke stvarnosti, ne kritizira stanje uma, niti ismijava primitivne instinkte čovjeka, ne nudi prežvakane savjete kako biti bolje, ništa od toga! Elisina Amerika nije obećana zemlja, već metafora beskrajne potrage za ljubavlju i čovječnošću, iskrenosti i moralnoj ispravnosti, prostoru koji ne gnječi i ne stješnjava poput ptičje krletke.

Uši su mi nastavile primati signale s CD-a, kao da me je preoblikovao, ne znam kako ponovno zagospodariti vlastitim plejerom i tijelom, prekinuti ovu hipnozu čijom sam dobrovoljnom žrtvom postao. Ah, kvragu, zašto se moram opirati, nek ode na repeat! Nastavit ću prisluškivati Elisin privatni život, bit ću invazivan točno onoliko koliko mi je i dopustila, ostat ću tek došljak i uljez u njezinu nevidljivom društvu...