ON ŠUTI, A MI SE PRAVIMO DA GA NISMO POZNAVALI (2)

30.03.2016.

Zimski bazen na Školjiću, malac koji nije htio narasti

Autor: Velid Đekić

Kada su građevinski strojevi stigli 2. prosinca 1952. na Školjić (službena adresa lokacije u međuvremenu je postala Partizanski trg), njihovi se motori zahuktali, a potom krenulo i doslovno podizanje prašine neposredno uz parno kupalište Rječina, činilo se kako je priča o izgradnji riječkoga zimskog bazena konačno ušla u svoju ključnu, završnu fazu. Toga dana počela je gradnja temelja budućeg bazena.

Paviljon Ri / Velid Đekić

Istovrsne signale odašiljala je činjenica kako o cijelom poslu skrbi te godine formiran Odbor za gradnju plivačkog bazena u Rijeci, koji prionuo poslu pun elana. Odbor je pripremio ugovor o izvođenju radova s Vojno-građevnim poduzećem Primorje, a projektantsko rješenje potpisao je Rijekaprojekt. Da je stvar krenula doista u pravom smjeru, valjda i nepovratno, na svoj je način dodatno signalizirao podatak kako je vjetar u jedra projektu odlučio zapuhati dio gradskih poduzeća, pomažući izgradnju donacijama, financijskim ili u obliku  građevinskog materijala. Prve novačane priloge skupila je Uprava Plivačkog kluba Primorje, iz čijih je redova i potekla zamisao o izgradnji bazena.

Zimske temperature nisu bitnije omele radnike da se prihvate posla ubrzanim ritmom, sve da bi Riječani čim prije dobili priliku proplivati u novom, kako se voljelo službeno naglašavati, reprezentativnom zimskom sportsko-rekreaktivnom objektu. Graditeljima su u tomu odlučili pomoći članovi Plivačkog kluba, dobrovoljno radeći na raščišćavanju terena, odnošenju materijala i sličnim poslovima za koje nije bilo neophodno imati posebnu, građevinarsku stručnu spremu. Na gradilištu ih je bilo moguće vidjeti u tri grupe, a svaka od njih dolazila je raditi po jedan dan u tjednu (utorkom, srijedom ili četvrtkom), u prijepodnevnim satima.

Zimski bazen na Školjiću

Kako je ono što su gradili izgledalo na projektnom nacrtu? Objekt na Partizanskom trgu nicao je u nastavku postojećih građevina, točnije (gledamo li s omanjeg trga između željezničkog nasipa i Autotrolejovog kompleksa) iza gradskog kupališta i trolejbusne trafostanice, izravno naslonjen na južnu stranu zgrade kupališta, u kojoj su se građani koristili malim bazenom i kadom. Novi zimski bazen zauzimao je najveći dio tlocrtne površine građevine u kojoj je planiran, bivajući dug 25 i širok 12,5 metara, a uz njega je predviđeno gledalište koje je moglo primiti oko 800 promatračko-navijačkih duša, pa se procjenjivalo kako  objekt može poslužiti i za manje međunarodne sportske događaje. Premda nije bio olimpijskih dimenzija, smatralo se kako je adekvatan za treniranje plivača i vaterpolista u gradu poput Rijeke, koja je 1952. brojala 100 tisuća stanovnika, u kojoj je odnos rođeni − umrli bio dvostruko i više u korist prvih (zbog čega se grad godišnje povećavao za 1.200 novih glava), a kojemu je popis stanovnika rastao i zbog doseljavanja (te godine nešto više od četiri i pol tisuće osoba).

Usporedno s tim zahvatima, nastavilo se ulaganjima u parno kupalište, za što je 1953. izdvojeno preko 1.200 dinara. Radovi su potrajali od lipnja do konca rujna, a obuhvatili su popravljanje uređaja kotlovnice, spremnika za toplu i hladnu vodu, nije zaboravljena ni djelomična zamjena cjevnih instalacija. Ugodan osjećaj korisnika prostora nije ostavljen na posljednjem mjestu: kupališni inventar je obogaćen, sve su prostorije oličene, u kabine postavljena električna zvona. Vodeći računa o socijalnoj dimenziji građana, podizanje kvalitete usluge nije donijelo povećanje cijena. Na parnu kupku u kupalištu Rječina muški dio stanovnika Rijeke mogao je doći nedjeljom od 8 do 12, ženski dio ponedjeljkom od 13 do 20 sati, a kupati se u kadama moglo svaki dan od 13 do 20 sati. Tuširanje je valjalo platiti 20 dinara, ulazak u kadu druge klase 35 dinara, u kadu prve klase 40 dinara, dok je parna kupka koštala 50 dinara.  

No, dok su obnoviteljski zahvati u parnom kupalištu Rječina završeni u očekivanom roku, izgradnja novoga zimskog bazena krenula je u suprotnom smjeru. Što se o graditeljskim radovima više govorilo, na gradilištu ih se manje vidjelo. Razlog? Procijenjena vrijednost projekta, sa svim građevinskim i obrtničkim radovima, iznosila je 65,242 milijuna dinara, a dokumenti o prikupljenim sredstvima pokazivali su prilično skromnije brojke. Posljedično, radovi su se počeli odugovlačiti, u sljedećem koraku i zastajati, da bi na koncu, 1956. godine, došlo do njihova prekidanja. Za tri godine rada, bilo je utrošeno 55,440 milijuna dinara, a posao se nije ni približio završetku. Atmosferi oko izgradnje nisu išli na ruku ni podvojeni stavovi stručnih glava oko objekta: ono što je dio stručnjaka smatrao prednostima, drugi dio okvalificirao je manama. Hm, zvuči li nam to i danas poznato?

Zatišje na gradilištu potrajalo je do druge polovice 1957., kada se za projekt našao novi investitor, Narodni obor Općine Stari Grad, koji je sklopio dopunski ugovor s izvođačem o nastavku radova, vrijedan 32,322 milijuna dinara. To nije bila konačna brojka, s obzirom na neuračunato naknadno izoliranje bazena, opločavanje keramičkim pločicama, plus nabavu i montiranje opreme za grijanje, vrijedno 34,470 milijuna, što je sveukupnu cijenu projekta povećavalo na 125 milijuna dinara. Zahvaljujući dopunskom ugovoru, prolaznici Školjićem primijetili su jeseni 1957. svježe postavljenu drvenu rešetkastu ogradu oko objekta, znak da se iza nje nešto iznova počelo (g)raditi. U studenom su mogli preko ograde vidjeti i uzdignuti kostur krovne konstrukcije zimskog bazena. Da su zakoračili na gradilište, suočili bi se s bukom crpki za otklanjanje izviruće vode, što su tutnjale upravo na mjestu predviđenom za postavljanje armiranobetonske konstrukcije bazenskog dna. Prema ugovoru, radovi su trebali biti završeni do 31. svibnja 1958. godine.

Zimski bazen na Školjiću

Trebali su, ali nisu. Financiranje radova u tom je trenutku već bilo u rukama Fonda za kreditiranje stambene izgradnje, pa je Fond odbio isplaćivati sredstva za izgradnju bazena poslije roka. U radove je dotad utrošeno 21,870 milijuna dinara, sveukupno gotovo 80 milijuna. Sav taj novac doveo je samo do još jedne epizode već viđene priče – novog zastoja. Na takvo su se ozračje nadovezali prigovori zbog drvene konstrukcije podignutog krova. Voda se u  bazenu trebala grijati na 22 stupnja Celzija, što bi značilo isparavanje, time i kondenziranje vodene pare na krovu, zbog čega bi njegovo drvo ubrzano propadalo. Razlog odabranoj drvenoj konstrukciji bio je manjak čeličnih profila na domaćem tržištu u trenutku projektiranja objekta, a moguće da je u „drvenom” izboru svoje odigrao također novac, tragom podatka da bi čelična konstrukcija značila poslupljenje objekta za 30 milijuna dinara. Bilo je i onih koji su smatrali kako je u bazen utrošeno mnogo više betona i željeza nego što je trebalo biti, drugi su nalazili slabost u tomu što konstrukcija objekta nije monolitna, odnosno u saznanju da je bazenska kada zapravo posebna građevina s posebnim temeljima, pridruživale su se primjedbe na način kojim je rješeno eventualno prodiranje vode iz Rječine za visokog vodostaja... Za nešto što košta 125 milijuna, moglo se čuti, riječki su građani mogli dobiti plivački bazen mnogo veći od onoga školjićkog.

Razmatrajući sve deblju hrpu dokumenata složenih u fasciklu s natpisom Zimski bazen, Gradsko vijeće donijelo je listopada 1958. odluku da se odobri upotreba bazena, unatoč tomu što svi radovi nisu bili okončani. Odluka je izrastala na činjenici kako je u objekt dotad uloženo 80 milijuna dinara i već je bio pod krovom, a za puštanje građana unutra smatralo se dovoljnim završiti dio unutrašnjih radova i opremiti bazen uređajima za grijanje.

No, umjesto rješenja koje bi cijelu priču već jednom stavilo do daljnjega ad acta, na sceni su se pojavili samo novi upitnici, vodeći po tko zna koji put proces na krivi kolosijek. U dosluhu s glasovitim g. Murphyjem i njegovom logikom o zakompliciranju baš svega što se može zakomplicirati, režiju dramskog komada tada je posve preuzeo Fond za kreditiranje stambene izgradnje, čitajući jedan od u međuvremenu donesenih državnih zakona, onaj o nekreditiranju objekata bez građevinske dozvole. U Fondu su znali kako se bazen počelo graditi prije pojave takva zakona, time ujedno za dvojbu trebaju li se njegove odredbe primjenjivati u takvim slučajevima, ali... Što je bilo posebno zanimljivo, prema tvrdnjama nekih gradskih glava, objekt je imao građevinsku dozvolu, samo što je nitko nije mogao pronaći, negdje se zagubila. Narodni odbor općine Stari Grad mogao je riješiti pitanje dozvole, ali u Fondu su dodatno inzistirali na definiranju kompletnog projekta, što je bilo suprotno od dodatašnje prakse.

Učinak? Gradski klinci, koji su između trčanja za loptom i objeda s roditeljima, odnekud načuli informaciju o službenom prijedlogu da se otvorenje zimskog bazena spoji s odlukom o uvođenju škole plivanja kao obveznog školskog predmeta, mogli su na još jedno zastajanje radova na Školjiću samo zbunjeno slijegati ramenima.

Kada nešto ne ide, onda zbilja ne ide...

Tagovi: