VALJA NAMA PREKO MORA 2. dio

30.08.2017.

U riječkom hidroavionu Fizir

Autor: Velid Đekić

Kada je u onom poraću, ljeta 1957., iz hidrojedriličarske baze Aerokluba Rijeka na Žurkovu s mora uzletio mali preuređeni hidroplan Fizir, u tom trenutku jedini civilni hidroavion u državi, mnoge je zanimalo kako je izgledalo naći se u njemu. Bome, nije nezanimljivo ni danas, 60 godina poslije.

Paviljon Ri / Velid Đekić

Početna sekvenca putovanja Fizirom bila je više neglo slikovita: letjelica je klizila iz hangara u more betonskom stazom uz pomoć vitla, a putnik je ulazio u nju tako da je najprije zagazio gotovo do pojasa u more i potom se popeo na bočni avionski plovak, nakon toga u kabinu, sjedajući iza pilota. Za tu su mu operaciju dobro došle ribarske čizme. Kada se našao u zrakoplovu, morao se čvrsto vezati remenjem za sjedalo da ga zračni udar tijekom leta ne bi izbacio iz aviona. Razgovor s pilotom u visinama nije dolazio u obzir, vjetar je bio presnažan, a da bi ga se lakše podnosilo, valjalo je odjenuti kožnu pilotsku jaknu.

Tko je letio Fizirom? Za njegov upravljač sjedali su Ivan Rebula (predsjednik Aerokluba), Vinko Kušička (upravitelj Zrakoplovne škole koja je djelovala u sklopu Aerokluba), mehaničar Georges Vukasović Žorž i pilotski amater Gino Pastorčić. Oni su, s njima i ostali članovi Aerokluba, često nadlijetali Rijeku, u neku ruku potvrđujući opravdanost nečijeg prijedloga iz 1956. godine kako bi bilo dobro da Rijeka dobije avio-taksi za turističke potrebe. Pogled na grad i okolicu iz ptičje perspektive imao je svoje uzbudljivosti, što će kad-tad dovesti do redovite mogućnosti turističkih letova iznad grada s Grobničkog polja.

Kada je u onom poraću, ljeta 1957., iz hidrojedriličarske baze Aerokluba Rijeka na Žurkovu s mora uzletio mali preuređeni hidroplan Fizir, u tom trenutku jedini civilni hidroavion u državi, mnoge je zanimalo kako je izgledalo naći se u njemu. Bome, nije nezanimljivo ni danas, 60 godina poslije.Pomisli li tkogod kako je zrakoplov stalno imao plovke, neophodne da bi se održavao na morskoj površini, na krivom je putu. Zrakoplov je znao povremeno odustajati od plovaka da bi iznova dobivao standardan stajni trap, dakle kotače. Događalo se to zato što je u tehničkoj dokumentaciji imao zabilježeno mnogo sati letenja, što mu tadašnje redu sklone vlasti nisu uzimale u dobro, dapače. Držeći se zrakoplovnih propisa, Fizir je npr. siječnja 1958. morao na reviziju u zagrebačku Avionsku remontnu radionicu. Da bi se to omogućilo, valjalo je riješiti problem njegova slijetanja, odnosno činjenicu kako se hidroavion u Zagrebu nije imao gdje spustiti, pa je na početnoj točki puta bivao preuređen u standardnu letjelicu s kotačima. Fiziru su najprije skinuti plovci i montirani kotači, takvoga bi prevezli do Grobničkog polja, otkuda bi poletio na remont put Zagreba. Povratak je značio identičan tehnički zahvat, samo obrnutom redoslijedom: na Grobniku bi mu skidali kotače i stavljali plovke, pa ga dopremali na Žurkovo.

U Zagrebu se istoj vrsti provjere podrgavalo riječku hidrojedrilicu, ali to je već bio jednostavniji zadatak – nju bi Fizir poveo u visine i dovukao iznad Zagreba, gdje bio ona slijetala na sebi uobičajen način. Revizija obje letjelice znala je potrajati dva-tri mjeseca.

Hidroavion Fizir nije služio samo za panoramsko-rekreativno nadlijetanje Rijeke u režiji članova Aerokluba. Prema sjećanju, Stjepka Pavišića, tadašnjega člana Aerokluba, glavninu vremena bio je korišten za održavanje letačke kondicije starijih motornih pilota, također za vuču jedrilica i  propagandne akcije poput bacanja letaka iznad Rijeke i slično. U zanimljivije situacije iz života hidroaviona ubrajaju se i one kada ga je jedno naše ribarsko poduzeće uposlilo nekoliko mjeseci da prati kretanje jata jadranskih tuna, zakljujučujući kako bi tako moglo povećati njihov ulov. „Zračni ribari“ bili su u tom poslu Kušićka i Vukasović.

Naravno, činili su to u trenucima kada se nisu bavili svojim osnovnim poslovima – Kušička je bio nastavnik letenja na tečajevima za pilote jedrilica i motorne pilote, na glasu kao veoma stručna osoba i iskusan pedagog, pomalo stroge naravi, a Vukasović je također upamćen kao dobar pilot i aviomehaničar. Potvrđuje to ujedno podatak da će se s vremenom preseliti u Zürich, gdje će dobiti radno mjesto u jednoj zrakoplovnoj kompaniji kao specijalist za servisiranje avionskih krila. (Jadran u Švicarskoj nije lako zaboravio, s Fizirom ili bez njega, pa je godinama dolazio s obitelji na ljetovanje u Zaton kraj Nina.)

Uporaba riječkog Fizira nije uvijek tekla bez teškoća. Stari prepravljeni zrakoplov je za svoga dvadesetogodišnjeg životopisa, što će reći od 1945. do umirovljenja, promijenio najmanje sedam motora, ne računajući ostale preinake. Pretrpio je i dvije ozbiljnije havarije. Nisu mu na ruku išli ni krizni momenti u radu Aerokluba, poput onih 1958. godine, kada je zbog pomanjkanja novca za podmirivanje redovnih obveza na dnevni red stavljeno njegovo zatvaranje. U tom se trenutku u dva klupska hangara – jednom na Grobniku i drugom na Žurkovu – nalazilo sedam hidro i standardnih jedrilica, te dva zrakoplova (jedan motorni i jedan hidroavion).

Usprkos takvim biografskim epizodama, opijen nebeskim visinama, riječki hidroavion nije se lako predavao, družio se s riječkim morem i oblacima do kolovoza 1964. godine. Tada mu se ne gubi trag, kako to u mnogim pričama slične vrste u nas biva, završio je iste godine na dobrom mjestu, u zagrebačkom Tehničkom muzeju. (Da, bilo bi najbolje da je završio u riječkom Tehničkom muzeju, ali da na ovom mjestu ne otvaramo tu trajnu gradsku bolnu ranu...).

Riječki Fizir našao se u muzejskoj zbirci ubilježen pod oznakom FNH (Fizir nastavni hidro) 9002/YU-CGO. I posebno je dragocjen eksponat, o čemu dodatno svjedoči podatak kako je u zemunskoj tvornici Zmaj, koja ga je proizvela, u razdoblju od 1930. do 1945. bilo napravljeno 207 zrakoplova, a riječki Fizir može se pohvaliti kako je danas jedan od samo dva sačuvana primjerka toga uspješnog školskog aviona. Zrakoplov je 2003. i 2004. obnovljen, potom trajno smješten u stalni muzejski postav Prometnih sredstava. O povijesti aviona i tijeku obnove može se čitati u tom prigodom objavljenoj knjižici „Spoznavanje baštine – Obnova najstarijega hrvatskog aviona FIZIR FNH, 90027 YU-CGO“, izdanje Tehničkog muzeja.

Završetak priče? Ne mora biti. Ja i dalje ljeti znam čeznutljivo pogledati put riječke luke, u očekivanju da iznova ugledam zrakoplovna krila tik uz morsku površinu. Nije toliko bitno hoću li ih osobno kao putnik ili neću koristiti, bitno je da su tu kao dostupna mi prometna mogućnost. Uvjeren sam da ni Fizir iz naše storije ne bi imao ništa protiv, dapače.