Sreća u nesreći, moć u nemoći i Gavranove suze

Bio je ovo tjedan velikih rukometnih razočaranja uz pet poraza u dva kola, sretne pobjede. Bila je ovo i nedjelja velike riječke nogometne sreće. Iza nas je i subota očekivanog vaterpolskog poraza bez ispaljenog metka, ali i subota odbojkaških slavlja, te jednog očekivanog ali časnog poraza i jedne pomalo neočekivane ali posve zaslužene košarkaške pobjede.

No krenuti ću kronološkim redom. Utorak, dan gostovanja reprezentacije okupio je pod stijenama vrlo pristojnih 9.000 gledatelja koji su vidjeli pobjedu Hrvatske od 2:0 i jako malo toga što će im ostati u pamćenju. Latvija je barem dvije lige ispod razine Bilićevih odabranika pa su mi stoga prilično teško objašnjive „krokodilske suze“ koje je nakon pogodaka lio neutješni glasnogovornik HNS-a Davor Gavran. Puno mi je lakše razumjeti situaciju iz 34. minute užasno bljutavog dvoboja kada je klonula glava glavnog tajnika Zorislava Srebrića. Ipak je Zorko gospodin u godinama koje ne trpe nemoć, neaktivnost i sve što počinje sa ne. Da spasi stvar tu se u trenu našla vruća bijela kava i Zorko je progledao bolje od sokola.

Golovi Da Silve i Mandžukića jedino je što ću pamtiti od tog susreta i prvu rečenicu već spomenutog Gavrana u prepuni press centar riječkog stadiona….“Enti srce, šta je ovo“.

Publika sa iphoneima i sličnim pametnim napravama skoro se više nervirala jer nema signala za Internet a nije pretjerano marila za stanje na travnjaku. I naravno, ako izuzmemo pogotke najveću radost izazvalo je saznanje da Gruzija vodi protiv Grčke. Naravno previše bi bilo tražiti da najnesposobniji službeni spiker na planeti (koji ove sezone harači po Kantridi) takvo nešto i objavi, dobro da je znao pročitati imena hrvatskih reprezentativaca sve ostalo za njega je apsolutno previše. Do kraja su Grci preokrenuli i Hrvatska je morala u dodatne kvalifikacije. Na putu će im sada stajati Turska s kojom već tri i pol godine imaju neraščišćene račune.

Na kraju tjedna opet nogomet, i opet bez okusa i mirisa. „Nova metla dobro mete“, ali istini za volju Ivo Ištuk na svome je debiju imao više sreće nego…. a trobod protiv Splita koji do dolaska na Kantridu nije poražen u 12 uzastopnih susreta može prije svega zahvaliti vrataru i kapetanu gostiju Andriji Vukoviću koji je u najmanju ruku nerazumnim potezima (posebno kod drugog pogotka) olakšao put ka riječkom slavlju. I hvala mu na tome. Pozitivna stvar je svakako i ta da su „poentirali“ Križman i Stepčić koji se baš nisu previše često upisivali na semafor. Sve ostalo dvije tisuće promrzlih gledatelja na tribinama i oni pred tv ekranima već su odavno zaboravili.

Pet poraza u sedam kola ono je što nikako nije bilo očekivano od rukometašica Zameta. No igra bez volje htijenja i zalaganja ne može donijeti drugačiji ishod od poraza pa da se postaviš na glavu. No ako se zna da je deviza predsjednika kluba Luke Denone „Iz kluba može otići tko hoće“ na početku sezone shvaćena ozbiljno i gotovo doslovno zapravo je jasno da se nije niti moglo očekivati drugo osim grčevita borba za opstanak. Prvi sam puta ove sezone u nedjelju uživo gledao druge riječke prvoligašice Orijent Presoflex. Izabranice Sanjina Lučičanina imaju ono što kod Zamećanki nisam vidio u posljednje četiri godine a to je borbenost. Fanatičnom borbenošću nadoknađuju nedostatke u kvaliteti, no na njihovu žalost plaćaju školarinu novaka u ligi. Tako je bilo i protiv Sesveta koje jesu objektivno kvalitetniji sastav ali bez obilate pomoći neukih sudaca ne bi odnijele bodove kući. Orijent ima još nešto što Zamet već dugo nije imao. Atmosferu na tribinama. Istina igraju u dvorani 3. maj, ali ju barem ispune do vrha i svi skaču, bodre, galame, sve mi je to nalikovalo na veliku sretnu obitelj. Istina ovoga je puta sreća izostala. No Orijentašicama kapa do zemlje jer „ginu na parketu“ pa i kada izgube ljudi im nemaju što zamjeriti.

Sebi itekako imaju što zamjeriti rukometaši Zameta koji su očito odlučili živjeti na lovorikama a to nikada nije donijelo dobro nikome pa niti njima. Oni koji su uživo svjedočili sramotnom domaćem porazu od Karlovca još uvijek u ustima imaju osjećaj mučnine. Kada sam vidio rezultat nisam mogao vjerovati, a onda sam se sjetio Mirze Džombe od prije dva tjedna i njegove izjave „Prijatelju ovo je Europa“. Dragi Mirza ovo je sve jedna obična provincijska žabokrečina uz tek nekolicinu časnih iznimaka.

U petak, na dan gostovanja košarkaša Kvarnera u Dubrovniku sjedio sam na kavi sa „bastionima riječke ženske košarke“ Igorom Kukićem i Tomislavom Švecom i raspredao o kraljici igara. Nismo samo pričali o damama, a dvojca spomenutih iskusnika uvjeravala su me da Kvarner sto posto dobiva u Dubrovniku i da u to nema nikakve sumnje. Priznajem nisam im vjerovao i nisam ih poslušao. Nažalost. Igrači Aramisa Naglića od prve do posljednje minute dominirali su Gospinim Poljem i na kraju s punim plijenom stigli kući. Možda ipak nije sve tako sivo kada je riječka košarka u pitanju.

Svoju prvoligašku premijeru časnim su porazom od -19 u Puli zaključile košarkašice Pletera, ali već sama činjenica da Rijeka ima žensku prvoligašku ekipu vrijedna je hvale, kako je do toga došlo, o tome drugom prilikom. Ako se slučajno pitate kada ih možete vidjeti na djelu odgovor je ne prije 4. studenog. Pa strpite se!

Odbojkašice Rijeke upisale su prvu gostujuću pobjedu u Interligi. Slavile su u Linzu nakon četiri izjednačena seta i najavile da će i ove sezone svemu usprkos igrati bitnu ulogu u borbi za naslov a dok se najtrofejnija riječka ekipa ne uključi u prvenstvo ljubitelji ženske odbojke mogu otići do nedaleke Kostrene gdje su domaće igračice u subotu stigle do prve povijesne prvoligaške pobjede protiv ne tako davno jake Azene. Bilo je 3:1 a sada je pred njima lokalni derbi protiv Grobničana.

Iako su sva tri seta bila vrlo tijesna Riječani su stigli do uvjerljivog slavlja u Karlovcu i potvrdili da su u sezonu ušli sa ambicijom da se umiješaju u borbu za vrh. Hoće li u tome uspjeti pokazati će vrijeme.

Za kraj sam ostavio lanjsku riječku sportsku perjanicu, vaterpoliste. Znalo se i prije leta u Genovu da je sve uzalud, da je Pro Recco neka druga dimenzija. Opet su najave bile skupo ćemo prodati kožu i slične naučene fraze. No vaterpolo se ne igra riječima. Završilo je 15:8 a uz sve to Davor Car obranio je dva peterca. Ako bilo što ikada brine Zorana Roju onda bi ga možda mogla brinuti realizacija igrača više koja je ove sezone malo je reći katastrofalna. I u Soriju je bilo tako od osam prigoda iskorištena je tek jedna. A već u subotu počinje Euroliga. Na Kantridu dolazi najjača momčad Crne Gore Budva možda i najveći konkurenti Riječanima u borbi za dva mjesta koja vode u četvrtfinale. Ako se ne promjeni voljni moment u beskrvnoj izvedbi Riječana bojim se da bi hit mogao postati…. ali kamo sreće da se varam. Grčki dvojac Vouliagmeni i Olympiacos trebali bi biti klasa ispod subotnjih suparnika. Naravno, ako ne odete na Maksimir pogledati dvoboj Dinama i Rijeke u subotu navečer uvjeren sam doći ćete na Kantridu. Pa vidimo se na tribinama.