BENČIĆ PRIJE BENČIĆA

17.05.2017.

Šećerana u Baračevoj, rodno gnijezdo riječke industrije

Autor: Velid Đekić

Sviđa mi se šušur oko Benčića. Mislim na bivši tvornički kompleks, naravno. Mjesto privlači sugrađane, mnogi bi htjeli gurnuti nos u goleme, još uvijek impozantne zgrade, zakoračiti u njihove nekadašnje urede, premjeriti okom i nogom proizvodne hale gdje su neki među njima radili sve do 1998., lijevajući i tokareći metalne dijelove kojekakvih uređaja, sklapajući motore s logotipom Benčić.

Paviljon Ri / Velid Đekić

Ima i onih što se sjećaju vlastitih baka koje su svakodnevno stizale na rad u predbenčićevsku Tvornicu duhana, praveći cigare i cigarete koje su zdušno pretvarali u dim predstavnici muškog roda, dok bakama-radnicama takvo što u ona vremena nije bilo dano. Žene s dimećom cigaretom u ruci? Taman posla, njihovo je da ih pažljivo izrađuju i slažu u kutije, a muškima je da ih potom pušački uživaju. Zanimljiva raspodjela poslova.

No, ne pišem retke ove zbog te zanimljivosti. Nisam radio u Benčiću, bake mi još manje. A ipak, i sam sam se emotivno spetljao s njim. Dobro, ne baš izravno s njim, ali s njegovom šećernom pričom da, pa je i on tu negdje. Benčićev šećer ušao je u moj život na nešto zapadnijoj lokaciji, tamo gdje je riječka priča o njemu i započela, u danima kada toga još nisam bio svjestan. Imate upitnik iznad glave? Smjesta ga obrišimo: gurajući počesto nos za koji nikako da dokučim je li mu baš svugdje mjesto, posrećilo mi se da sam prije desetak godina pronašao mitsku lokaciju na kojoj je riječka Šećerana krenula krenula pisati vlastitu radnu biografiju, na istoj je lokaciji i u cijelosti završila.

Pronašao sam njezin Benčić prije Benčića.

Zahvaljujući važnosti i razglašenosti upravne palače Benčić i cijeloga kompleksa ispred željezničkog kolodvora, mnogi Riječani još uvijek poistovjećuju priču o Rafineriji šećera s pričom o tom kompleksu, što je načelno dobro, jer Šećerana je uistinu tu zabilježila krucijalno značajne trenutke svoga rada. Manje je poznato, međutim, nešto podjednako važno, a to je činjenica kako Šećerana nije krenula u život s lokacije na Brajdi, nego iz svoga zapadnijeg pogona. On je od prvih dana Šećerane do njezina utrnuća (1750−1828) funkcionirao u današnjoj Baračevoj ulici. Istraživači gradske povijesti znali su za njegovu pojavu negdje na području Mlake, pojedinci su obazrivo spominjali Baračevu ulicu. Meni je propalo zadovoljstvo precizno ga locirati na terenu današnje Rafinerije nafte, na njezinom istočnom dijelu.

Palača ŠećeraneIma li na tom terenu građevina koje bi bile izravni, ekskluzivni svjedoci vremena u kojem je Mlakom carevao šećer, možda i bile u funkciji njegove proizvodnje? Odgovor je potvrdan.

Jedan od tih preživjelih svjedoka, točnije protagonista rada prvog industrijskog kompleksa Rafinerije šećera, doista je ekskluzivan. Riječ je o elegantnom zdanju koje se uzdizalo nad nekadašnjim tvorničkim terenom Šećerane, uključujući njezin veliki barokni vrt, svakodnevno ga nadgledajući. Za to se elegantno zdanje, za „raskošni ljetnikovac“, kako ga nazivaju pojedini istraživači, mislilo da nije sačuvan. No, stupimo li u pogon Rafinerije nafte, do terase pred „ljetnikovcem“ stiže se za nekoliko minuta. Objekt je u rukama naftaša korišten kao Elektroradionica (u prizemlju) i radnička svlačionica (na katovima).

Kada se zgrada pojavila na Mlaki, nije moguće reći decidirano, zbog manjkavih dokumenata. Nije, međutim tajna kako su vodeći ljudi Šećerane, smjesta po njenu osnivanju, krajem 1750., krenuli iz Trsta da bi odabrali mjesto s kojega bi započeli poslovne aktivnosti u Rijeci, dajući kronološku prednost proizvodnji svijeća. Na Mlaki je jedna manufaktura voštanih svijeća već postojala, bilo je dovoljno uzeti pod svoje i nadovezati se na njezin rad, pa je izbor pao na taj dio riječkog predgrađa. Sve što je uslijedilo − širenje poslova na nove gradske lokacije, na lokaciju Brajda (gdje će niknuti kompleks koji danas nazivamo Benčić) i lokaciju Brajda Smrekari (kasnije područje Pomorskog fakulteta) − poteklo je, dakle, s Mlake.

Ako se tako važnim poslovnim operacijama poput postavljanja temelja proizvodnje, potom širenja proizvodnje na nove lokacije, s Mlake i upravljalo, te ako su ti upravljački poslovi bili u rukama direktora – a morali su biti – što zaključiti nego da su direktori bili u tako ranoj fazi Šećeranina života prisutni na Mlaki, odnosno da su na njoj imali prostor za rad i stanovanje. U takvu svjetlu, zdanje o kojemu govorimo počinje dobivati vrlo rano vremensko objašnjenje. Ono je moralo nastati u samim počecima Šećerane, između 1750. i 1752. godine. Zaključujem: zdanje današnje naftaške Elektroradionice na Mlaki nije ništa drugo do prva upravna zgrada riječke Rafinerije šećera.      

Kada ulogu administrativnog sjedišta Šećerane preuzme novija palača na Brajdi, spektakularno uređena nakon požara 1785. godine, mijenja se funkcija objekta na Mlaki, koji postaje mjesto povremenih boravaka direktora Šećerane, nekovrsna oaza za opuštanje gospode od poslovnog stresa, njihov „ljetnikovac“.

Palača ŠećeraneSudbina nakon utrnuća Rafinerije šećera?

Zdanje će ubrzo privući pozornost moćne riječke obitelji Ciotta i postati njezina akvizicija. Mađarski političar Lajos Kossuth zabilježio je u pismu supruzi iz Rijeke 1845. sljedeće retke: „Ovdje, pored Rijeke, ljetnikovac je obitelji Ciotta. Ne mogu ti ga opisati jer, osim što predstavlja vilu, izgleda poput dvorca iz bajke.“ Mlađi Ciotta je te godine u vojnoj službi u Italiji, u Rijeku se vraća 1859. godine, da bi potom preuzeo dužnost gradonačelnika. Zdanje će tada doživjeti i ozbiljnije zahvate rekonstrukcijske naravi. Kada Ciotta s vremenom prestane uživati u posjedu, njegov najveći dio prodat će 1881. novoosnovanoj Ljuštionici riže, koja će na tlu još postojećega vrta Šećerane izgraditi desetak pogonskih zgrada. Ljuštionica će poslije Prvog svjetskog rata utrnuti, a njezin teren i zgrade kupit će 1936. susjedna Rafinerije nafte, što će nekadašnjem nobl zdanju Šećerane na koncu donijeti sudbinu Elektroradionice. Naftaši će ga koristiti do 2008. godine, danas je pusto i u njemu i oko njega.

Slab sam na šećerne izazove raznih vrsta, od malih nogu, a od većih nogu i na naftaške. Ne pitajte kako i zašto, jednostavno se dogodilo. To su valjda razlozi više zbog kojih volim šušur oko Benčića, poveznice mojih dvaju tajno-javnih strasti. Pa još kada se tomu dodao trenutak u kojem mi se razjasnilo da se preda mnom u Baračevoj prostire početna situacija Šećerane, one iste koja se u gradskoj povijesti meteorski pojavila kao gospodarska osobnost kojom počinje riječka industrijska povijest, u jednu riječ kada se preda mnom ukazalo rodno gnijezde riječke industrije – što mi je preostalo do koristiti svaku priliku da sa sugrađanima i sam nasmiješeno zakoračim u Benčićeve impozantne zgrade.

A šušur tek počinje.