Priča o imenu

11.10.2017.

Rikarde Benčiću, tko si ti?

Autor: Velid Đekić

Premda mrzovoljnih u nas ne manjka – tzv. hejteri su s razmahali na sve strane i nema te stvari koju ne bi pobjedonosno sahranili s crnom zemljom, ne razmišljajući kako takvim pristupom možda više govore o sebi nego o onomu o čemu naoko govore – mene u posljednjih dana nešto sve više veseli. Mislim na šušur oko Benčića. Čudno je to – ljudi tamo godinama nije bilo, a sada sve ukazuje kako je popriličan broj onih koji žele doći na to donedavno opustjelo mjesto.

Paviljon Ri / Velid Đekić

Ne mislim toliko na osobe kojima je u krugu jučerašnjeg industrijskog kompleksa sada raditi, nekomu na skidanju tko zna koliko slojeva boje da bi na površinu izronile skrivene zidne vizualne atrakcije, nekomu na obnovi tamošnjih tvorničkih zgrada, nekomu na prvim postavima netom preseljenog muzeja, nekomu na...

Mislim više na "obične" Riječane (znam, obični ljudi ne postoje, svi smo na neki način kao pojedinci posebni, ali ipak...), kojima je do novog života u tomu budućem kulturnom kvartu. I jedva čekaju da se on dogodi, pa s mnogo entuzijazma hrle na tu gradsku točku kad god im se za to ponudi kakav formalni povod, poput onih u sklopu priprema za početak funkcioniranja – nazovimo je tako jer takvom želi biti – razvojne energetske centrale Rijeka EPK 2020.

Rikard BenčićPa ipak, nešto me u tom šušuru gricka. Koliko i jednih i drugih Benčićevih posjetitelja zna išta o osobi čije je ime u njihovim ustima sinonim za taj prostor? Tko li je taj, što li je taj, Rikard, pa još Benčić? Ne bi li to bilo dobro znati, kad već stvari stoje s tim prostorom kako stoje? Bome, i ne samo zbog toga? Preskačem suvišan odgovor na posljednja dva pitanja i uskačem u priču.

Za razliku od nas, Rikard Benčić vjerojatno nikad nije prešao prag tvorničkog kompleksa koji će ponijeti njegovo ime. Ne zato što je živio i radio u nekom drugom, dalekom gradu, dapače. Rođenjem je Riječanin, a to je postao 17. prosinca 1922. godine, što će reći u danima kada je grad razmjerno svježa akvizicija talijanskih fašističkih krugova, onih istih koji će se dvije godine potom izboriti da Rijeka postane dijelom i međunarodno priznatoga ratnog plijena Kraljevine Italije. Rođen u radničkoj obitelji, koja je u socijalnom i političkom smislu znala s kime u Rijeci tih godina ima posla, Rikard je odrastao s osjećajem za radničku i nacionalnu pravdu. Zvuči li to u čitateljskim ušima kao uvod u životopis budućega važnog imena radničkog i antifašističkog pokreta? Ako je tako, na dobrom smo putu.

Koliko je pak dobar put kojim je Rikard morao životno proći, nešto je sasvim drugo. Rano je ostao bez oca, a i mati je bila boležljiva, pa se momak 1941. zaputio na rad u tadašnju Via Constanzo Ciano (danas Baračeva ulica), gdje je dobio radnu knjižicu osobe zaposlene u Strojarskoj radionici Rafinerije nafte. Tu je valjalo ući u prve prve tajne metalskog zanata. Ubrzo se pokazalo i ne samo njega.

Strojarska radionica je u doba fašizma pravo tajno zborno mjesto antifašistički raspoloženih radnika. Na djelu je tim zanimljiviji podatak znamo li kako je Rafinerija u to doba zapravo vojni objekt s iznimno važnim zadatkom podmirivanja energetskih potreba talijanskoga ratnog stroja. To je u svakodnevnoj radnoj praksi značilo premreženost Rafinerije fašističkim agentima koje je predvodio potporučnik Giuseppe Callaina, koji je unutrašnju kontrolu pogona podvostručio, o otvorenom štićenju industrijskog objekta redovnim vojnim snagama da se i ne govori. Pa ipak, među radnicima riječkih poduzeća upravo su rafinerci antifašizmom prednjačili, na popisu simpatizera pokreta otpora našlo ih se sedamdesetak. Radnici Strojarske radionice bili su na tom (tada, naravno, papirno nepostojećem) popisu u prvom planu, a poratna rekonstrukcija događaja iznijet će na površinu Antuna Grdevića, Ivana Pastorčića, Josipa Fićura, Domenica Bellasa, Umberta Tamburinija i ostale, uključujući od 1941. Rikarda Benčića.

U kakvu se okruženju našao govore sljedeći podaci. Te godine u Rafineriji je djelovalo nekoliko antifašističkih grupa. One su bile povezane vertikalno, s nadređenim organizacijskim oblikom u gradu, a ne horizontalno, s ostalim u Rafineriji. To se pokazivalo izvanredno korisnim u slučajevima uhićenja pripadnika, zbog čega je tijekom rata na radnom mjestu uhićen samo jedan od njih. Što su te grupe radile? Pomagale su jedinice antifašističkog pokreta koje su djelovale izvan grada, „u šumi“, prikupljajući na njihov poziv novčanu pomoć, rafinerijske proizvode, sanitetski materijal i slično, koliko god je to bilo moguće. Prikupljeno se prebacivalo preko tvorničkog zida, stavljalo u kutije za otpad koji se odnosi izvan pogona, pojedinci su se čak odvaživali iznositi proizvode u vlastitoj odjeći. Upamćeno je kako je Mario Lenac odnosio potrepštine iz Rafinerije u gostionicu otvorenu u istoj ulici. Ivan Dežman iznosio je iz laboratorija medicinski materijal, poput čistog benzina, vazelina i lijekova, a pomagao mu je Giacomo Iskra. Josip Kravos i Bruno Vlach slali su tovotnu mast, potrebnu za podmazivanje kugličnih ležajeva. Bolničari Ivan Manislović i Vergilio Mazzini slali su iz Rafinerijine ambulante sanitetski materijal i lijekove, uključujući ampule protiv tifusa. Iznosilo se također vretensko ulje (za podmazivanje pušaka), petrolej i destiliranu vodu.

Nije ostalo sve na takvoj vrsti pomoći. Dvadesetak najodlučnijih napustilo je tijekom rata pogon i pridružilo se antifašističkim partizanskim jedinicama. Vrijeme će pokazati kako neće svi dočekati završetak sukoba živi, dvadesetak njih stradat će kao partizanski borci u okršajima s njemačkim snagama, a bilo je i onih koji su završili u konclogorima.

Kako se u Strojarskoj radionici snašao netom zaposleni Rikard Benčić? O tome više u skorom nastavku priče...