PRIRODA DRUŠTVA

27.10.2017.

Ljepota postojanja

Autor: Davor Suhan

Svi Sveti i Dušni dan velike su vjerske svetkovine, stoga je ovo prikladno vrijeme za jedan ozbiljniji sat religijske kulture. U našem podneblju taj se termin udomaćio uvođenjem Etike u školski program, kao važna poveznica tradicijske vjere i građanskog odgoja. A s obzirom na svu količinu ubojitog oružja koje se nalazi pod nadzorom velikog broja vjernika, aktualna vjerska situacija u zemlji i svijetu ovu vrstu poduke čini neodgodivom. Jer sudeći po stanju duhovne svijesti i razini borbene pripravnosti u civilnom i vojnom sektoru, domaćim i okolnim crkvama, ako ne shvatimo Boga, odnijet će nas Vrag.

Priroda društva

Promatrajući planetarnu sliku stvarnosti, frojdovski i jungovski, marksistički i platonistički, religijska kultura jedini je put koji obećava mir na nebu i zemlji, jer kada se pomire vjernici, ona šaka ateista u pričuvnim sastavima oružanih snaga svrstanih i nesvrstanih neće imati s kim ni protiv koga više ratovati. Zato je dobro upoznati tuđe religije i razne duhovne istine, jer što se više međusobno poznajemo bolje se razumijemo.

No ovoga puta takva vrsta znanja ne posjeduje samo mirovni smisao. Dok palimo svijeće za naše drage ostajemo često sami sa sobom, zaokupljeni mislima koji proniču tajnu tijela i duše, tražeći negdje duboko u sebi utjehu i nadu. A u tom pogledu široka religijska kultura pomaže više nego suženi prostor vlastite vjere, pri čemu je jedino važno pronaći svoju istinu.

Osim gore navedenog, povod za današnju temu pronalazim u jednom zanimljivom duhovnom zapažanju sa nekog slučajnog televizijskog sata skoncentrirane vjerske nastave, u kojemu katolički svećenik iskazuje svoje puno poštovanje istočnim religijama, ali samo u granicama podneblja iz kojih dolaze. Svakim prijelazom na kršćanski teritoriji one postaju New Age i tada gube svoj izvorni duhovni smisao. Respektirajući ovu teološku primjedbu držimo se strogo principa nepovredivosti domaćeg crkvenog teritorija, ostajući strogo u zemljopisnim prostorima dalekog istoka iz kojega prenosimo isječak zanimljive duhovne propovijedi, kao religijski kulturni obrazac jedne strane duhovne tradicije.

Vedanta

Dan je 4. ožujka 2000. godine. Studenti i profesori Sathya Sai Instituta višeg učenja u Indiji svetkuju Maha Shivaratri, veliki hinduistički festival koji se slavi jednom godišnje u čast Boga Šive – utjelovljenja kozmičkog principa, razoritelja tame neznanja. Slavi se noću, u ozračju introspektivne pozornosti, meditacije, molitve i posta, upotpunjeno svečanim vedskim napjevima čiju izvornu teološku notu daje filozofija vedante.  

„Filozofija Vedante predstavlja izdanak sveukupne drevne arijske književnosti poznate pod imenom Veda. Ona je sama srž svih promišljanja, iskustava i raščlambi, utjelovljenih u sveukupnost književne tradicije što je skupljana i odabirana stoljećima.

Filozofiju vedante odlikuju i stanovite osobnosti. Ponajprije, ona je posvema impersonalna. Svoje porijeklo ne duguje ni jednoj osobi ili proroku, u njezinu središtu ne stoji čovjek oko kojega bi se ona izgrađivala. No, i unatoč tome ona ne spori s filozofijama koje se izgrađuju oko određenih osoba, već, naprotiv, stoji u pozadini svih ovih raznovrsnih sljedbi, te između nje i bilo kojeg drugog sustava nema ni sukoba ni suparništva.

Ova najdrevnija filozofija svojim utjecajem izravno je nadahnula budizam, prvu misionarsku religiju svijeta, te je posredno putem djelovanja aleksandrista, gnostika i europskih mislilaca Srednjeg vijeka, utjecala na kršćanstvo. Kasnije je utječući na njemačku misao prouzrokovala gotovo revoluciju u oblastima filozofije i psihologije.” (Svami Vivekananda, Vedanta Glas slobode, Naprijed Zagreb 1992. god.)

Toliko za uvod. A sada se vraćamo na spomenuti dan festivalske svečanosti, u mirno duhovno ozračje Studijskog instituta kada studenti, profesori i visoki vladini dužnosnici očekuju govor svoga uvaženog rektora i duhovnog učitelja Bhagavana Babe. Iz podužeg izvornog teksta izdvajam suštinski vedski koncept tjelesne i duhovne prirode čovjeka, uz velike zahvale vrijednoj prevoditeljici, profesorici Stanki Hrabač, što je u hrvatskoj verziji prijevoda, na radost studenata indologije, sačuvala i sanskrtske pojmove:

Pet životnih omotača

„Utjelovljenja ljubavi! Vi ste doista utjelovljenja blaženstva i sreće! Zar to nije vaše puko neznanje, da tražite blaženstvo i sreću u vanjskom svijetu kad se oni nalaze u vama samima? Prava duhovna transformacija leži u shvaćanju vlastite istinske prirode.

Sadašnji i prijašnji prodekani našeg Instituta zamolili su me (u svojim prethodnim govorima) da detaljno objasnim pet životnih omotača (pancakoša).

Fizičko tijelo, koje je po svojoj prirodi privremeno, smatra se omotačem hrane (annamayakoša). Vede su tom grubom tijelu dale ime višvadu jer je ono povezano s osjetilima percepcije i akcije. Budući da je to tijelo uključeno u razne vanjske aktivnosti, naziva se i vyăvahărika, to jest ono što obavlja svakodnevnu rutinu. Tako su Vede fizičkom tijelu dale razna imena. Omotač hrane, to jest fizičko tijelo, poznat je i pod nazivom grubo tijelo (sthţlašarěra). Kombinacija životnog omotača, omotača uma i omotača mudrosti naziva se suptilnim tijelom (sukšmašarěra) jer ti omotači nisu vidljivi golim okom.

Omotač blaženstva (ănandamayakoša) odnosi se na kauzalno tijelo (kăranašarěra). Da bi doživio blaženstvo, čovjek se treba vinuti iznad svih pet omotača. To je stanje poznato kao vrhovni  (pra)uzročni aspekt – turěya ili mahăkărana svarţpa i slijedi poslije stanja dubokoga sna (sušupti). To se stanje naziva i paramărthika. Blaženstvo u turěya stanju je istinsko blaženstvo. To se blaženstvo ne može doživjeti osjetilima, umom ili intelektom. Postoji pet vrsta zapreka (kleša) koje nam se preprečuju na putu do tog blaženstva. To su: zapreka neznanja (avidyă kleša), zapreka nesposobnosti kontroliranja uma (abhinava kleša), zapreka svjetovnih želja (ăsthita kleša), zapreka vezanosti za materijalne predmete (răga kleša) i zapreka mržnje (dveša kleša). Zbog ovih pet zapreka čovjek nije u stanju vidjeti ătmana niti doživjeti atmičko blaženstvo.

…Cijeli svijet ima praiskonski temelj. Ovdje imamo srebrni tanjurić i srebrnu čašu. Objema je temelj srebro. Ime i oblik predmeta mogu se mijenjati, no srebro ostaje isto. Isto tako, sva imena i oblici mogu se mijenjati, no praiskonski temelj ostaje nepromjenljiv.

 

Načelo ătmana je drevno i vječno.

On niti se rađa, niti umire,

niti ima početka, niti kraja.

 

On je praiskonski temelj tijela, uma i životnog principa.

Voda iz oceana, pod utjecajem sunčevih zraka, pretvara se u paru. Para se pretvara u oblak, a oblak se spušta na zemlju u obliku kiše koja teče potocima i rijekama, da bi se na posljetku stopila s oceanom. Kao što se rijeke, nastale iz oceana, naposljetku sjedinjuju s oceanom, tako će se i sva živa bića i predmeti nastali iz Boga, naposljetku stopiti s Bogom. Riječima Vedănte, to se naziva oslobođenje (mukti). I u Bhăgavati se kaže da je za sva živa bića prirodno da se vrate na izvor svog nastanka. Životni je princip nastao iz Boga i mora se ponovo stopiti s Njim.

Pojedinačna duša u budnom stanju naziva se višva jer je povezana s instrumentima djelovanja (karmendriya) i osjetilima (jńănendriya). U snu se naziva sjajem (taijasa) jer je povezana s blistavim principom unutarnjih instrumenata (antahkăraďa). U stanju dubokog sna naziva ju se mudrošću (prăjna) i povezana je s omotačem blaženstva. Koji je uzrok snovima? Neki snove pripisuju svojim mislima i osjećajima. No zapravo je glavni uzrok snova spavanje. Kad se jednom probudite iz uspavanosti neznanja, shvatit ćete da je ovaj svijet samo san. Sve što doživljavate u budnom stanju utiskuje se u unutarnji instrument (antahkăraďa) u obliku sklonosti (samskăra).

...Istinska mudrost leži u shvaćanju neprestane sveobuhvatne svijesti. Ona vodi u nepromjenjivo, vječno blaženstvo, a ono se može iskusiti jedino kad se nadiđe svih pet omotača, a to su: annamaya, grubi fizički omotač; prănamaya, manomaya i vijńănamaya (životni dah, mental i mudrost) koji čine suptilni omotač; i ănandamaya (blaženstvo), tj. kauzalni omotač. Tada prelazite u turěya stanje (vrhunsko kauzalno stanje). Da biste postigli to stanje, morate sasvim jasno razumjeti prirodu pet omotača.“ (završen citat)

REZIME

Religijska kultura ne predstavlja samo obrazovni koncept, više od toga ona je odgojni kontekst, u kojem se priroda ljudskog bića mjeri karakterom ljudskih vrijednosti, jednako prisutnim u svim kulturama svijeta. Stoga ju treba promatrati antropološki u svoj njezinoj punini.  

„Izobrazba i odgoj, kao i kultura uopće (cultus, colere), u najširem smislu tih riječi, univerzalni su ljudski fenomeni, uzajamno nerazdvojno povezani i djelatni. Antropologija pak, općenito rečeno, holistička je znanost o čovjeku, o njegovoj prirodi i kulturi, pa su i njezin pristup i spoznaje svagda aktualni i nezaobilazni i u znanstvenoj, pedagogijskoj obradi izobrazbe i odgoja, i u njezinoj primjeni.“ ( Skledar N. (1997). Religijska kultura u odgojno-obrazovnom procesu u Hrvatskoj.)

No ipak, važnije od svega, je negdje u ovome svijetu pronaći vlastiti smisao. Jer kao što reče Ivanka Mazurkijević: „Svijet je lijep samo ako u njemu nađeš svoj svijet“.

Tagovi: