INTERVJU

11.09.2017.

Ivanka Mazurkijević: Svijet je lijep samo ako u njemu nađeš svoj svijet

Autor: Vlado Simcich

Svakog dana nastojim posvetiti dva do tri sata svojim omiljenim temama. Nema takvih puno, dakako, al' volim črčkati po papiru, bilježim opaske isključivo tupom olovkom, pokušavam izmišljati metafore koje bi što bolje opisale predmet zanimanja. Radim to iz zabave, mozak mi drži u pripravnosti, motivacija mi je nužna za tu vrstu dinamike. A onda sam se našao pred ovim izazovom. Žene. U domaćem rokenrolu su gotovo uvijek pomicale granice.

Vava - Vinil je finil

Pojavom, glasom, modom (mislim da svaka od njih skriva po nekoliko golemih ormara u kojima drže odjeću iz različitih faza), kreativnošću, instinktom. Lokalna statistika ženskog udjela u ovom segmentu kulture odnedavna se popravila dolaskom Ivanke Mazurkijević na mjesto Mrletove životne partnerice i muze, ali njihov odnos nije stao na ovim suhim pretpostavkama već su uskoro pokrenuli i zajednički projekt naziva Mr.Lee&IvaneSky.

Ivanka Mazurkijević / Foto Romano GrozićNakon debi albuma Colors, Ivanka i Mrle, međutim, ne žele iskusiti dosadu u profesionalnom radu već se kao lavovi u skučenom kavezu žele dočepati potpune slobode u izričaju, ne pristajući na gotova rješenja, ne prihvaćajući kompromise. Pitam odmah u startu ovog razgovora Ivanku je li taj mehanizam njihova pristupa bijeg iz opće društvenog stanja?

- Već dovoljno dugo postojim da ima nekoliko odgovora na to pitanje od iste autorice. Sadašnje stanje uma nalaže da pesimistično ustvrdim da nije. Bilo bi dobro da smo reakcija na akciju, no to vrlo često nismo ni u banalnijim situacijama. "Trebala sam onoj teti u trgovini odbrusiti ..." I nadalje. Nismo to namjerno ili smo takvi (namjerno) rođeni. Jednostavno nam se klasični izračuni taktova ne sviđaju. Ja sam (a čujem da i Mrle) imala "dovoljno problema" po tom pitanju. Prilikom prezentiranja autorskih uradaka bendu ili bilo kome. Uvijek je bilo sličnog scenarija: "Pa ne možeš tako početi, gdje ti je refren, kakva je to nagla promjena, kakav je to tekst, što to dovraga i bestraga znači?!!". Neko vrijeme sam bila do te mjere "isprovocirana" da sam provela na Rock akademiji semestre i klavir apsolvirala dosegnuvši informaciju šta se to "može i ne može". I kad se "šta treba i ne treba". Gadi mi se zbrajanje otklona i smještanje "neodlučnih" u koš s "umjetničkim ludama 19. st." kako se držalo za glazbenike, glumce i ine... Isti osjećaj imam u Hrvatskoj danas na 0,4 i sitno na kulturu. Nebitno je. I nakon sitno godina već se vidi rezultat, ljudi koji vode priče ne znaju složiti rečenicu, kamoli odlomak, a da ne kažem da ne znaju ni povijest ni zemljopis...

Ne znam jesi li primijetila da vremenom muzičari postaju sve konzervativniji. Hoćete se ti i Mrle uskoro učlaniti u Društvo Zemlja ravne ploče? Upravo sam ispunio pristupnicu...

- Naravno, ako mi treba "inspiracija za predstavu", no čini mi se da je "inspiracija unutar društva" nadišla bilo kakvu "umjetničku reakciju", a kad i jest u funkciji ljudi koji su uspjeli locirati "Kazalište" u svom gradu (unutar jednog desetljeća), ionako su upoznati s prijetnjama neizvježbanog uma. Malo se šalim, naravno da smo svi analfabeti, no barem se ne utvaramo da možemo i znamo. Radimo ono što smo vježbali pa čak i tu kiksamo. Ravna ploča samo u školi.

Novi bend "Mr.Lee&IvaneSky"

Kako si se snašla u Rijeci? Zagreb je ipak dinamičniji grad po pitanju kulturnih zbivanja, nije li tako?

- Rijeka je za mene bilo prvenstveno majčinstvo i vrijeme provedeno gledajući u veliko plavetnilo. Obje stvari za mene predstavljaju poklon. Mislim, ljudi su, uglavnom, vrlo simpatični, otvoreni i lijepo mi je tu. Drugo jest da većina posla (kojim se trenutno bavim) vrti se oko Zagreba, no i to je rješivo blizinom i mojom adresom broj 2, Velika Gorica. Sat i 20 minuta nije strašno i mogu se (zasad) organizirati. Imam novi bend "Mr.Lee&IvaneSky" gdje imam super ekipu, najbolje glazbenike (po mom skromnom mišljenju) koje smo mogli okupiti. Radim svoju autorsku glazbu na strašno inspirativnu Mrletovu autorsku podlogu i to je to. A ta se nova priča događa u Rijeci. Tako da širim polje djelovanja. New York ostavljam za pedesete. Ih. Sretna sam. Fale mi malo dečki iz Stampeda, no sviramo dovoljno i radimo novi album i gostuju mi u "Mr.Lee"..., skupa smo puno godina i ne mislimo se razvesti.

Primjećujem, također, da se Rijeka malo "rasula" i da se čuje neinspirativna glazba iz klubova te da se kulturni vrh ne bavi dovoljno, ili je zabavljen nekom drugom djelatnošću i nema više kontakt s ljudima na ulici. To mi se činilo "bolje" prije nekoliko godina. Slaven Tolj mi je svijetla točka i priča oko Benčića, no to je malo za ovaj grad. Premalo. Da dodam cijelom intervjuu malo kritičke note spram grada koji me fascinira i dalje. Sjećam se i Hartere u počecima i slika koje su dopirale do Zagreba. Mislila sam da je Rijeka Berlin. No, netko se potrudio da Harteri oteža svaku sekundu postojanja i to je tužno. Očekivala sam da će put Camdena prerasti u radionice, obrte, klubove, buvljake, umjetničku koloniju unutar tog magičnog prostora stare Hartere. Neprepoznato od svih, prebacujući jedni drugima lopticu odgovornosti, propustili smo napraviti gradić unutar grada.

A sad? Gledajmo gdje će mladi i hoće li će Europska prijestolnice kulture u Rijeci išta od toga uspjeti protresti, inicirati, inspirirati... Držim fige jer bih užasno rado ostala tu. Naravno, mnogi od Vas misle da im je dobro i moguće da im i jest, no kulturna scena je nedefinirana i slaba, utječe čak i na kvalitetu kokica. To je jednostavno tako, morate mi slijepo vjerovati ili proučite društva koja funkcioniraju "bez kulture"... Ne postoje ili samo što ne prestaju postojati. Unutar "kulture" može biti i lijeve i desne. I davnih devedesetih je i bila. Tad je bilo vrlo lako provocirati i jedne i druge, a danas nemaš kome "provocirati" jer su svi odselili drugim provokatorima u druge države. Srećom imate Mrleta (smijeh). A ja se trudim objasniti mu da mu je svijet na dlanu. No, on zasad voli riječku...

Nije potrebno naprezati maštu da bi se vidjelo da si iznimno talentirana i kreativna pjevačica. Kad si prvi puta stala na binu i je li ti to iskustvo bilo presudno u određivanju budućnosti?

- Znam samo da dugo nisam znala što je moje "zanimanje" i danas ga ne znam, no dobro se nosim s tim. Volim pjevati i volim stvarati pjesme. Teško izvodim tuđe. Jedan od autora koji me obilježio je Javor Jeić iz Stampeda. To je bilo to. Ništa nije bilo zanimljivije od tog "bijega stvarnosti". Prvi koncert bio je u biljarskoj rupi otprilike oko "Kina Europa" i bilo je super. Prvi a lud. Pa sam imala sreće naletjeti na ljude poput Stanka Kovačića, Senke Bulić... Paolo Magelli me nosi više od desetljeće na svojim plećima, a zadnjih godina vrlo bezobrazno koristim suautorska i sva druga znanja Damira Martinovića Mrleta. Svijet je lijep samo ako u njemu nađeš svoj svijet.

Praktički niotkuda pojavio se Stampedo u drugoj polovici devedesetih. Bilo je to pravo osvježenje na sceni – vedri, razigrani, duhoviti.

- Da, na Filozofskom u Zagrebu je bilo "vrenje bendova i raznih umova" te ratno doba i mi smo se sakrili doslovno u "rupu" na faksu i nastali. Javor, Stanko, Vito, Kornel, Jura... tridesetak glazbenika je prošlo i ostavilo razne tragove. Imali smo puno uspona i padova no uvijek smo dalje kuhali i nikad se nismo raspali niti najavljivali zadnje koncerte i bilježili obljetnice. Mi smo ratnici besmisla i jedini smisao nam je ljubav. Nitko nas ne može izbrisati jer se nigdje nismo ni potpisali. Odbili smo ili nismo ni pasali biti dio ikoje scene osim svoje. Nekad nam je to bila mana no nekad i vrlina jer su scene kao takve imale svoje dijagonale postajanja i nestajanja dok smo mi u svom autsajderskom imidžu preživjeli ne znajući da oko nas preživjelih kolega iz naše ere skoro pa i nema. No, možda to nije ni tako točno. Kad gledam lineupove sve je to manje više moja ekipa. Govorim, uz dužno poštovanje ipak o nekoj, široko gledanoj "rock sceni" u kojoj je mene interesirao otklon prema pop avangardi. No, mislim da je to očito pa se neću dodatno samoanalizirati.

Samo je jedan Stampedo

Stampedo je znatno usporio svoje djelovanje posljednjih godina, pa se često, pogrešno, pretpostavlja, da bend više ne postoji.

- Postojimo, imamo najveselije koncerte i to znam jer poznam koncerte od svih ostalih bendova u Hrvatskoj. Ima puno profesionalaca, genijalaca, no samo je jedan Stampedo. Prije dvije godine sam napokon otkrila Facebook, a opirala sam mu se zbog autizma i nepostojećeg fizičkog kontakta ne shvaćajući da u mojoj domeni interesa bitno je da šira populacija zna da postojimo. Eto, sad svi znaju da smo live and well.

Osim što si dugo na domaćoj rokenrol sceni, često si i dijelom kazališnih predstava. Postoji li evidencija tvojih nastupa u tom segmentu?

- Pokušavam raditi neku kalkulaciju jer odnedavno se može "prijaviti" i kazališna glazba, no otprilike radi se o tridesetak predstava u 12 godina. Nisu brojke bitne i, naravno bitnije je s kim surađujete, kakva vas estetika zanima i što vam se čita dok ne prokrvarite vi, ljudi involvirani u tekst, pokret, mjesto i na kraju zvuk. I tu se radi o "ukusu" a moj je definitivno uz Paola Magellija i Željku Udovićić Pleštinu. Čak i ako ne odradim svake godine bilo kakvu sitnicu, za njih uvijek sam "kući" kad ih gledam. Senka Bulić je isto jedna od mojih osobnih diva te prva koja mi je pomogla da otkrijem kazalište. Imala sam sreće. Pamet nikad nije stigla.

Jedna od tih predstava kumovala je i partnerstvu s Mrletom, nije li?

- Da, još sam zaboravila mnoge kazališne suradnje, no to je moguće, ha, ha. Mozak trokira i bit će toga sve više. Eto, Ivica Buljan je genijalac i došao je poput "oproštajnog poklona" zatvaranja "Scene Gorica" te je sa jednom od genijalnijih predstava "Kiklop" (redatelj) doveo Mrleta (glumio i radio glazbu) i ostavio ga kod mene. U Gorici. Pa me Mrle doveo u Rijeku. Ostalo je povijest.

Surađujući s tobom na vašem projektu shvatio sam da si istinski poliglot! Savršeno barataš njemačkim i engleskim, čak si i talijanski počela svladavati kad se to od tebe zatražilo. Provela si dio života na različitim adresama u Europi. Kakva su to iskustva bila i što je te odvodilo daleko od Hrvatske? 

- Dijete sam gastarbajtera pa je njemački došao kao materinji 2, engleski me naprosto zanimao zbog muzike, a talijanski mi je trebao jer sam zbog Magellija dosta pjevala po Italiji s Arturom Annechinnom. Volim jezike, završila sam češki, počela portugalski, ruski... fali mi vremena, mislim se vratiti talijanskom jer mi se u Rijeci sviđa slušati taj jezik po ulici. Mladost, ludost, putovala sam da vidim svijeta. Uglavnom se to radilo o Berlinu, no bilo je i drugih gradova. Radila, konobarila, sobarila... imala sam i bend u Berlinu...  U tridesetima sam malo proširila kontinente, no nije to ništa posebno. Imam frendove koji su stvarno prošli cijeli svijet ja zasad imam dosta iskustva, no ni izdaleka to nije što sam planirala. I jezično i putno. Zasad.

Na tim tvojim putešestvijama susretala si veliki broj ljudi. Jesi li uspjela ponekad 'kapitalizirati' ta poznanstva? 

- Pa, nesvjesno sve sam prelila u svoju muziku. Svjesno nikad nisam razmišljala na taj način. U Italiji preko Paola imam dobru priču s Arturom i svirali smo u "Auditorium di Roma". Iskustvo u predstavama u Pratu, bend u Berlinu, izleti s ekipom filma "Kauboji" u New York, Los Angeles... zadnjih godina. Kuća s bazenom prvi red do mora, milijuni na računu - ne. Iskustvo, putovanja, muzika - da. Sreća. Prijatelji. Radiš što voliš. Daj samo da još traje, potraje ... utraje i zatraje.

Zabava nije na velikoj cijeni

Jedna si od onih osoba za koje se vidi da si krajnje iskrena, šarmantna i ugodna. Predstavljaju li ti ove osobine ponekad i problem? 

- Brbljavost, lijenost i nestalnost. Strijelac. Podznak Bika osjećam kao pozitivnu promjenu na ovaj "ležerni" pristup životu. Osjećam se "normalna", no to stanje je apsolutno subjektivno. Volim da je ljudima zabavno u mom društvu tako da imam neke vještine postizanja istog, no shvaćam da zabava i njena ostavština danas nije na velikoj cijeni. Danas se pokušava kapitalizirati bilo što i po cijenu bilo čega, a to mi je naporno i za gledati postrani. Odrastala sam u ratu. Neke je to oslabilo, mene to determiniralo da ono života što imamo moramo provesti u kvalitetnoj ugodi te pokušaju ostvarenja jednog ili više ciljeva. Ti ciljevi moraju također voditi daljnjoj ugodi. Ne baš kršćanski jer ne predlažem patnju. Previše smo se toga ovdje nagledali.

Uskoro odlazite, Mr.Lee&IvaneSky, u ovogodišnju prijestolnicu europske kulture, u Hull, na sjever Engleske. U čemu je štos?

- Zahvaljujemo to Igoru i Matku iz Motovun Festivala. Javili su im se iz Hulla "Live Cinema" ekipa koja je organizirala u Islandu, Hrvatskoj i Poljskoj "live sountrack" na filmove koji to "mogu podnijeti", odnosno u dogovoru s redateljem kojeg ne bi smetalo da mu neki glazbenici "nanovo" te uživo izvode novu, autorsku glazbu na birani film. Dobili smo "Tuvalu", njemački film iz 1999. godine i s ekipom "Mr. Lee& IvaneSky" u kojoj imamo sreće imati i tebe izveli smo nešto, očito dobro kad nas zovu u goste u Hull. Iskreno se nadam da ćemo svi, zbog termina uspjeti otići tamo i svirati za ekipu koja nema pojma tko smo (mada i ovdje mnogi nemaju pojma ili imaju iskrivljenje) pa da vidimo hoće li im se svidjeti naša glazba od prve lopte. A onda... zabava... iz prošlog pitanja.

Bend je obitelj, Mrle ambiciozniji

Tko je od vas dvoje ambiciozniji? 

- Mislim da znaš, no, evo, za druge, Mrle. Let3 je magična, snažna institucija i Rijeka i Hrvatska mogu odahnuti da imaju tako moćan bend. Svaki koncert otpuhnu takvom snagom i autorski su jaki, umjetnički inspirativno hrabri i neobično zagonetni bez obzira na dugovječnost. Ja tu mogu biti na petom mjestu po ambiciji bilo kojeg tipa, a da na drugom, trećem i četvrtom mjestu mogu biti neki drugi glazbenici koje neću sad hvaliti da nekog ne zaboravim.

Uspijevate li elegantno rješavati roditeljstvo s obzirom na obaveze? 

- Nekad da, a nekad baš i ne. Ja sam za to da cure svugdje idu s nama po nekom "gipsy" motivu pa ćemo vidjeti hoće li to sustav podnijeti. Druga stvar, mi smo postali dosta zreli roditelji i želim uživati u toj prekrasnoj priči, svakodnevno, do maksimuma, jer vrijeme neumitno hita, a one su ogromne i ići će uskoro svojim putem.

U napadu inspiracije imaš li pri ruci uvijek papira i olovku? Snimalicu za neku melodijsku liniju?

- Hvala Mrletu na dobrim snimalicama te mobilnom studiju kojeg Ri/Zg nosimo sa sobom tako da glazbu stalno mogu bilježiti u istom trenutku kad je i stigla. Jehej.

Smatraš li da si nešto zaista bitno propustila u životu?

- Možda desetak djece više, posvajanje i još više pomagati. Puno sam lutala, no to mi je bilo u krvi i nisam se opirala nedostatku klasičnog protoka vremena. Nisam bila odgojena u nekom grču obaveznih kvačica i tu ležernost dugujem svojim roditeljima koji su me propisno razmazili.

Puno vremena ti odlazi na gledanje filmova, čitanje, slušanje muzike? Postoje li neki naslovi/izvođači koji su te odredili?

- Naravno, to je takav miks slikarstva, književnosti, stripa, filma i glazbe da se bojim da to ne mogu uopće ni početi razvrstavati. Možda po desetljećima. Posljednjih mjeseci ponovo sam opsjednuta Davidom Lynchom i on me odredio i u glazbenom smislu. U novoj sezoni počastio nas je gomilom dobre glazbe pa to popratite barem u tom smislu. Od omiljenih pisaca imam Tatjanu Gromaču, glumice su mi sve frendice,  a u glazbi volim sve. Ukus mi kreće od rockabilly srednje škole, ide kroz grunge do punk/rock/pop scene prema elektro. Sve, klasika naravno. Ovih dana otkrila sam "Brandt Brauer Frick" iz Berlina, postoje od 2009., no ja ih prošli tjedan skužila. Luda sam i za starim Hollywoodom pa to pratim tinejdžerskom zaluđenošću.

Uvijek si okružena muškarcima, kad si dijelom benda, zar ne? Ta uloga ti je, čini se, prirođena - brižna si prema članovima, ne tretiraš ih kao nekakve bio-mehanizme, nosiš se katkad s njihovim brigama. Umara li te to? 

- Ne, bend je obitelj. Svi koji su imali bend znaju to. Kad se bend raspadne, slična je boljci nesretne ljubavi. Nikad ne prolazi, samo je s vremenom lakša.

I za kraj još jedno nekonvencionalno pitanje – vjeruješ li da postoji život negdje u svemiru, nimalo nalik našemu? 

- O, naravno, pa otkud ta suluda ideja da smo sami. I da je to to. Ljudi ne koriste i ne znaju čemu služi velik dio mozga. Vjerujem da su ljudi sami ugasili dio mozga koji je vjerojatno imao neke "proročanske" moći i omogućavao da sagledamo izvan klasičnog "životnog vijeka". Očito znamo nešto o čemu smo, prestrašeni odlučili, isključiti neke organe. Mozak. I u posljednje vrijeme sve ga više isključujemo. Jer nam je prenaporno gledati kako (zbog rupe u mozgu) opetovano ponavljamo povijesne naslove umjesto da ih apsolviramo, prihvatimo i preskočimo kad se pojave poput starog izazova. Ili očekujem previše?

*Foto: Romano Grozić