Paviljon Ri

20.09.2017.

Gradsko kupalište na Delti: Plaža koje nema za kupače kojih ima

Autor: Velid Đekić

Koncem ljeta gradske plaže nestaju iz naših misli. Proces je to prirodan i bezbolan, ta znamo da ćemo im se sljedećega ljeta iznova vratiti, kako god bilo. Je li to pravilo apsolutno i nepromjenjivo? Odgovor je negativan − zna se dogoditi (rijetko, ali ipak) da se nekim plažama baš nikada više ne vratimo.

Paviljon Ri / Velid Đekić

Ne zbog nas, zbog našega promijenjenoga kupališnog ukusa ili naraslih putujućih mogućnosti, zbog kojih nam je potražiti neka udaljenija, skrovitija ili ljepša, u jednu riječ privlačnija mjesta za prepuštanje moru, već zbog njih samih, koja s gradskog zemljovida znaju netragom nestati.

Riječki dokaz takve razočaravajuće plažne prakse? Kupalište na Delti.

Na kupalište Delta osobno nisam nikad kročio, zaplivao na njemu još manje. Nakon svega što mi je o tomu gradskom relaksirajućem mjestu sletjelo kao informacija na stol, s naglaskom na završnom poglavlju njegova bivanja dijelom lokalne morske ponude, čini se kako je i bolje tako. Njegov odlazak iz kupačkih misli Riječana ljeta 1970. doista nije trebao doživjeti nastavak, barem ne pod ondašnjim okolnostima. Negdje se jednom moralo povući crtu.

Koncem ljeta gradske plaže nestaju iz naših misli. Proces je to prirodan i bezbolan, ta znamo da ćemo im se sljedećega ljeta iznova vratiti, kako god bilo. Je li to pravilo apsolutno i nepromjenjivo? Odgovor je negativan − zna se dogoditi (rijetko, ali ipak) da se nekim plažama baš nikada više ne vratimo.

Prvi dio priče o Gradskom kupalištu na Sušaku, kako se mjesto o kojemu je riječ službeno nazivalo, nije ni izdalekao nagovješćivao takav rasplet događaja. Objekt se pojavio pred očima sugrađana kao drvena građevina 1926., što znači kako su u njegovim blagodatima uživali (ne obazirući se na tadašnju granicu, i Sušačani i Riječani) nedugih 15 godina, potom se našao teško oštećen u Drugom svjetskom ratu. O potrebi što skorije poratne obnove, točnije izgradnji novog kupališta, svodočile su brojne skupine Riječana koje su dolazile na to mjesto potražiti osvježenje već ljeta 1946.

Zadatku se pristupilo početkom te godine prema projektu inž. Zlatka Prikrila, za što bi se moglo kazati kako ima slučajeva koji to nisu, tragom podatka kako je upravo Prikril autorski potpisao prvu, predratnu verziju objekta. Taj put planirao je arminarnobetonsku građevinu, veću i moderniju od prethodne. Kupalište je već do ljetne sezone dobilo 500 sjedećih mjesta na terasi, što je tijekom kolovoza omogućilo održavanje prvih priredbi, poput dobrotvornih koncerata Trsatske glazbe za obnovu u ratu spaljenih sela.

Zima 1946/47. donijela je nastavak radova – ne samo tom kupalištu, i mnogim drugim oštećenim gradskim objektima te vrste dogodilo se građevinsko zaliječivanje ratnih rana – pa je sušačko kupalište dočekalo ljeto 1947. kao objekt na dvije etaže, s prizemljem i katom. Na obje razine ugrađene su kabine za kupače, njih 380 (345 pojedinačnih i 35 većih, skupnih, za raznovrsne ekskurzije), koje su mogle na dan primiti 1.500 kupača. Projektom je bilo predviđeno da terase kupališta imaju oblik tribina s približno 850 sjedećih i 2.000 stajaćih mjesta, s kojih će se moći gledati sportske priredbe u vodi. Velika krovna terasa, površine preko tisuću četvornih metara, mogla je danju poslužiti kao sunčalište, a u večernjim satima kao mjesto za održavanje filmskih predstava. S krovne terase do plaže su vodile dvoje široke zavojite stube.

Zdanje je otvoreno 1. lipnja 1947. godine i od prvog trenutka bivalo je odlično popunjeno posjetiteljima, što je dobrim dijelom moglo zahvaliti središnjem položaju u gradskom tkivu, na mjestu dodira Rijeke i Sušaka. U dva mjeseca posjetilo ga je 86 tisuća kupača (među njima vrlo mnogo djece, njih 38 tisuća), odnosno prosječno 1.500 na dan. Kupalište je bilo opskrbljeno tuševima, bifeom i brijačnicom, koju je vodila sušačka Zadruga frizera i vlasuljara. Izdužena građevina nadovezivala se na omanji šljunčani dio obale, uz more na kojem su se počeli održavati treninzi plivačkih klubova i važna natjecanja u vodenim sportovima.

Sljedećih godina kupalište je otvarano 15. svibnja, kada je službeno počinjala gradska kupališna sezona, pa su toga datuma započinjali radom i  ostali riječki objekti te vrste. Gradsko hotelsko poduzeće, koje je vodilo kupalište na Delti, pripremalo je objekt za sezonu vodeći računa o mnogo čemu. Kabine su se dezinficirale i ličile, montiralo se žičanu mrežu kao zaštitu od morskih pasa, na terasi su postavljene klupe, a poduzeće ratnih vojnih invalida Duhan otvorilo je kioske za prodaju cigareta, novina, razglednica i sličnih sitnica. Troškovi održavanja značili su naplaćivanje ulaznica, isprva na jednoj blagajni, kojoj se od 1953. pridružila druga, za čuvanje vrijednih stvari. Dio kupališta pripao je plivačima Primorja, što je potrajalo do te iste godine, kada su odselili u vlastiti plivački dom izgrađen uz rub kupališta, prepustivši 24 kabine građanstvu. U pravi trenutak: lipnja 1952. godine na kupalištu je osvježenje potražilo 27 tisuća kupača, potvrđujući stalnu naklonost Riječana tomu mjestu za ljetni predah.

S obzirom na velik broj djece među kupačima, o njima se povelo posebnog računa. Na zapadnoj strani kupališta uređena je dječja plaža, postavljene njihaljke i donesen morski pijesak. Veliko kamenje je odstranjeno, a žal nasut sitnijim materijalom, zbog sigurnijeg brčakanja mališana u plićaku.

Kupalište je sredinom 50-ih pod upravom poduzeća Čistoća, a njega i kupalište Kantrida, koje je bilo u zajedničkim upravljačkim rukama, ljeta 1956. posjetilo je 180 tisuća kupača. To je značilo i lijepu brojku dobivenu prodajom ulaznica na oba kupališta. Ulaznice su se također plaćale na kupalištima pored hotela Park i Jadran. Na plažama Sablićevo, Glavanovo, Grčevo i drugdje ulaznica nije bilo.

Eto, reklo bi se, idila. Gdje je, kako i zašto priča o Gradskom kupalištu skrenula u krivi smjer, čak u tolikoj mjeri da je ono posljedično izbrisano iz gradskog krajolika?

Okidač za takav smjer zbivanja u priči aktiviran je ponašanjem gradske industrije, koja je imala ekološke standarde kakve je u to doba imala, što bi u prijevodu trebalo dovesti do primjerenije riječi − nestandarde.

Ako su plaže na zapadnoj strani grada znale počesto biti „oplemenjene“ slojem nafte kojoj je počelo bilo lako detektirati na obalnom području Rafinerije i u spremnicima brodova koji su dopremali teret u riječku luku, istočni dio grada našao se ponajprije na udaru zapuštene kanalizacijske mreže, pri čemu je prednjačila ona iz sušačke bolnice, koja je završavala u moru kod Tvornice pića Učka. Sanitarna inspekcija je pedesetih time objasnila povećan broj kožnih oboljeljenja djece koja se kupala na tom dijelu obale. Morski pojas uz Deltu postao je područje slijevanja otpada nastalog radom industrijskih pogona uz Rječinu. Ona je nemilice donosila nečist iz Tvornice papira, Mesokobinata, Etilena i sličnih pogona. Svoje je činio i rad pogona u bazenu riječke luke, što se odnosi na Remontno brodogradilište Viktor Lenac, također blizina ušća Mrtvog kanala, kojim su u more stizale masne mrlje i ostalo.

To zapravo nije bila velika novost, sličan problem kupalište je osjetilo već prijeratnih godina, kada su se na ušću Rječine nakupljali ostaci izgorjelog ugljena. To je otežavalo njen tijek u more i dijelom ga skretalo prema kupalištu, zbog čega je do mjesta kupanja stizao otpad koji je plovio Rječinom. Kupalište se upravo zbog toga razloga našlo neposredno pred rat zatvoreno.

Optimistični poratni počeci nisu dugo takvi i ostali. Zbog zagađenosti mora u tom dijelu grada, Sanitarna inspekcija je 1969. zabranila kupanje na Delti. Hotelsko poduzeće Jadran, koje je u tom trenutku upravljalo objektom, na to je prestalo naplaćivati ulaznice i zatvorilo cijevi s vodom. U prijevodu, od njega je diglo ruke. Sljedeći čin lošeg scenarija učinio je kupalište poprištem huliganskog uništavanja inventara i svake druge vrste izgredničkog ponašanja. Štoviše, u režiji nepoznatih aktera, svaka druga (demolirana) kabina dobila je neželjenu ulogu zamjenskih objekata za javne nužnike, zbog čega se predjelom uz kupalište – dakle u samom gradskom središtu – počeo širiti smrad. Kupalište je postalo potencijalni izvor zaraze.

Istina, splet okolnosti bio je takav da je teško zaključiti je li predjel vonjao zbog prljavog mora ili zbog istog takvog kupališta. Jedno se na drugo nadovezivalo, pa sad... Zanimljivo je kako se i u takvim okolnostima nalazilo pojedinaca koji su nastavili dolaziti na nekad omiljenu plažu, sunčajući se na odvaljenim vratima kabina ili tražeći mjesto za ručnik među nakupljenim smećem. Dio zgroženih sugrađana zahtijevao je intervenciju uniformiranih organa javnog reda, upirući prstom u problematično ponašanje određenog broja mladih na kupalištu za vrijeme noćnih sati, spominjući izraze poput orgija i slične. Sve je ljeta 1970. zaključio naslov članka u lokalnom tisku Gradsko kupalište – gradska sramota.

Lijepo započeta priča završila je potpunim debaklom. Nakon ponude za kupnju što je stigla na stol njegova poslovodstva i Radničkog savjeta, Hotelsko poduzeće Jadran je prvih dana srpnja 1970. odlučilo prodati objekt Luci. To je  zakucalo zadnji čavao u lijes gradskog kupališta na Delti.

Zaključno, hoće li se ono nakon silnih godina vratiti nama ili mi njemu? Rekao bih – ni jedno, ni drugo. Predaleko je ono već otišlo od Riječana, bome i  Rječani od njega, da bi tu imalo smisla išta mijenjati.