PRIČA O IMENU (2)

02.11.2017.

Rikarde Benčiću, tko si ti?

Autor: Velid Đekić

Nakon što se mladi Riječanin Rikard Benčić zaposlio 1941. u Strojarskoj radionici Rafinerije nafte, postao je dijelom jedne od nekoliko antifašističkih grupa što su djelovale u tom proizvodnom pogonu na Mlaki. Ilegalnog borbenog iskustva nije im nedostajalo, u što se vrlo brzo uvjerio i novopridošli radnik.

Paviljon Ri / Velid Đekić

U takvom radnom društvu, Benčić je profesionalnim znanjima o obradi metala u Strojarskoj radionici pridodao ona o tomu kako sabotirati proizvodnju naftnih derivata za talijansku vojsku i kako raspačavati propagandni materijal. Zna se npr. da je s kolegom po radnom mjestu Flegom, s vremenom nažalost zagubljenog imena, distribuirao 1942. godine uneseni propagandni antirežimski materijal, omogućujući radnicima u krugu pogona da ga kriomice čitaju. To se uglavnom odnosilo na sušačka novinska izdanja Crveni vjesnik (glasilo Narodnooslobodilačkog pokreta Hrvatskog primorja, od trećeg broja preimenovano u Primorski vjesnik), dvojezični list Sloboda – La Liberta itd.

Benčić je potkraj 1942. promijenio radnu sredinu, zaposlio se kao kvalificirani brodokovač u poduzeću Mateo Skull. Tu je nastavio održavati veze s antifašističkim pokretom, a po kapitulaciji fašističke Italije, krajem 1943. godine, primljen je u organizaciju SKOJ, što će reći u mlade snage tadašnje komunističke stranke, koja je predvodila oružani otpor hitlerovskim jedinicama. Početkom 1944. postao je organizacijski prvo ime jedne takve skojevske grupe, što na neprijateljskoj strani nije ostalo neprimijećeno. Fašisti su ga krenuli tražiti, on se uspješno sklanja kod prijatelja na Sušak, ali mreža SS policije oko njega postajala je korak po korak sve gušća, pa zaključujući kako je rizik prešao crtu prihvatljivoga, Benčić kriomice napušta grad i 7. srpnja stiže u redove antifašističkih boraca „u šumi“.

Nakon što se mladi Riječanin Rikard Benčić zaposlio 1941. u Strojarskoj radionici Rafinerije nafte, postao je dijelom jedne od nekoliko antifašističkih grupa što su djelovale u tom proizvodnom pogonu na Mlaki. Ilegalnog borbenog iskustva nije im nedostajalo, u što se vrlo brzo uvjerio i novopridošli radnik.Raspoređen je u Prvu riječku četu Drugog bataljona, u odred Učka. Mladi su Riječani dotad bili raspoređivani po različitim jedinicama, a Benčić je stigao upravo da se nađe na popisu boraca prve jedinice Narodnooslobodilačke vojske koja je osnovana da primi mlade Riječane. Prva riječka četa osnovana je 4. lipnja 1944. godine, a njeni su zapovjednici bili Franjo Šajina i Giovanni Poscani, dok je Benčiću pripala dužnost političkog delegata. Zbog stalnih dolazaka novih mladih ljudi iz grada, ubrzo je osnovana i Druga riječka četa, a obje su imale po šezdesetak boraca.

Vatreno krštenje je nova jedinica imala 21. srpnja pored Račićkog brijega kod Roča, gdje je napala neprijatelja koji se vraćao kamionima iz sela Orlići, u kojemu je zapalio jednu kuću. Žestoka vatra na njega otvorena je iz teških mitraljeza i drugog oružja, druga strana odgovorila je automatskim oružjem i bacačima. Partizanski mitraljezi u nekom su trenutku bitke iz tehničkog razloga otkazali, pa je sve okončalo naprijateljskim bijegom prema Cerovlju. Neprijatelj je imao sedam mrtvih i ranjenih, a na partizanskoj strani poginuo je zapovjednik Riječke čete.

Benčić je u akcijama poput tih dobrovoljac, ističe se borbenošću i odlučnošću. To će potrajati do 11. kolovoza 1944. godine, kada bude, zajedno s grupom suboraca, krenuo na kurs političkog usavršavanja koji se trebao održati u Humu kod Roča. Kobnom se pokazala njemačka zasjeda na putu za Hum, Benčić je u njoj pao smrtno pogođen mitraljeskim rafalom.

Završava li uistinu sve u ovoj o priči negdje kod Roča? Rikarde Benčiću, gdje si danas? Ne mislim samo na tvoje ime što se čita na kozalskomu partizanskom groblju, pa niti na ime koje se 1. siječnja 1948. našlo u nazivu novoosnovane tvornice motorne opreme i ljevaonice na Brajdi, na prijedlog nekadašnjih svojih radnih kolega koji su nastavili radom u novoj tvornici. Veza je bila izravna: nova tvornica nastala je reorganiziranjem Direkcije brodogradnje Rijeka, formirane samo godinu prije spajanjem gradskih metalskih poduzeća Kusar, Bruno Skull i Matteo Skull, u čijim je halama mladi Benčić neko vrijeme radio. O proizvodnom profilu nove tvornice na Brajdi svjedoči u prilogu oglas iz Novoga lista 1952. godine, u kojemu je Benčić dobio pomalo neočekivan oblik imena – Rikardo.  

Kada cijeli ugasli tvornički kompleks nasuprot željezničkom kolodvoru bude za koju godinu iznova zavrvio punim životom – nedavno otvaranje dijela prostora Muzeja moderne i suvremene umjetnosti početni je korak u tom smjeru – što će se isprva dogoditi s etiketom Rijeka EPK 2020, priča o tebi kao osobi, priča o poruci koju si nam svojim životom i odlaskom poslao morala bi pred ovdašnjim očima i očima europskih posjetitelja dobiti dostojno mjesto. I ti si na svoj poseban način dio našega današnjeg šušura, pa zašto to glasno ne reći.